Još je manje poznato da je pred sam kraj tridesetih i prvoj polovini četrdesetin godina prošlog vijeka, jedan Banjalučanin snimio prve kadrove Banjaluke u koloru. Bio je to Aleksandar Bojko, jedan od najinteresantnijih ali i najzapostavljenijih „filmadžija“.

Aleksandar Bojko, rođen 7. Aprila 1896. godine u Foči. Osnovnu školu je završio u Bosanskoj Krupi, a četiri razreda Realne gimnazije 1912. godine u Banjaluci. Beogradsku Kraljevsku umjetničku školu završio je 1927. godine i time stekao pravo da radi kao nastavnik crtanja i pisanja u školama. Radio je u banjalučkoj Učiteljskoj školi, a kasnije u Višoj pedagoškoj školi i u Gimnaziji.

1909. godine Bojko je dobio od oca foto-aparat, kome će ostati vijeran sve do svoje smrti 1969. godine. Iako samouk, vremenom je potpuno ovladao tajnama fotografije, što mu je koristilo za vrijeme Prvog svjetskog rata, koji je proveo kao austrougarski vojnik. Svojim foto-aparatom, koji je, umjesto filma, koristio staklene ploče premazane fotoosjetljivom emulzijom, ovaj Banjalučanin snimio je izuzetno bogat opus fotografija, na kojima je zabilježio strahote Svjetskog rata. Detalji iz velikih bitaka, juriši, predasi vojnika u rovovima, leševi rasuti po bojištu, vojne parade, samo dio onoga što je snimio Bojko na nekoliko stotina ratnih fotografija.

U periodu od 1938. do 1945. i 1960. do 1963., Bojko je snimio mnoštvo materijala o predratnoj, ratnoj i poslijeratnoj Banjaluci i okolini na amaterskoj filmskoj traci „normal 8mm“. 1940. godina je potpisao i prve kadrove Banjaluke u koloru. On je na „agfakolor“ filmskoj traci snimio kupače i dajake na Vrbasu, a dvije godine kasnije i Rome na Banjalučkom polju, izbjegle iz istočne Bosne, te Rome na Govedarnici tokom pazarnog dana. I umjesto da bude upisan zlatnim slovima u istoriju sedme umjetnosti, Bojko je danas potpuno zaboravljen od svih.

Aleksandar Bojko je bio akademski slikar, koji je volio fotografiju i film, čovjek širokog polja interesovanja.

Želja za filmom se probudila kada se u Zagrebu 1919. godine nenadano našao među glumcima, gdje mu je dodjeljena uloga u igranom filmu „Kovač raspela“. Na svoju prvu kameru je ipak mora da čeka punih 19 godina, sve do 1938. kada je kupio malu amatersku kameru „agfa moveks 8“. Ta kamera je imala orpužni motor, jednu brzinu snimanja (16 sličica u sekundi) i fiks-fokusni objektiv, a punila se fabričkim kasetama u kojima se nalazilo 10 metara filmske trake formata „normal 8mm“ (što je bilo dovoljno za nešto više od 2, 5 minuta snimanja). Nakon toga, Bojko počinje da snima filmove i obilazi svoj grad. Najviše ga je privlačio muslimanski folklor, pa je snimao džamije, vjerske obrede, stare spomenike otomanske kulture.

Najvrijedniji filmski materijal iz perioda prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata, prema kazivanju njegovog sina Velimira, Aleksandar Bojko je 1963. godine poklonio tadašnjem Arhivu Bosanske Krajine.

Aleksandar Bojko je na osnovu lažne optužbe završio na robiji u zeničkom KP domu, u jesen 1963. Pušten je na slobodu 1968. godine da bi nakon godinu dana umro u 74. godini života.

Zahvaljujući nasljedniku ovog svestranog sineaste-amatera, sinu Velimiru i Asocijaciji za vizuelne umjetnosti FENIX ART, poslije pune dvije godine restauracije, najinteresantniji filmski materijal Aleksandra Bojke je digitalizovan i snimljen na DVD.

Fotografije: fenixart