Društvo

U gradu letećeg svemirca Šantića

Specijalno za Frontal iz Mostara: Koliko je živ Aleksa Šantić u Mostaru - prekosutra se navršava 150 godina od njegovog rođenja

Da je Aleksa Šantić kojim slučajem danas među nama, u Mostaru starijem, zrelijem, iskusnijem za točno stoljeće i pol, bi li njegova životna priča bila mnogo drukčija.


Ako se još dvoumite negdje u kraju kognitivnog centra u mozgu koji je to od poznatih Mostaraca, to je onaj kojeg ponajprije pamtimo u spomen njegovoj božanstvenoj ljubavi prema sasvim običnoj Mostarki Emini, a dublje od toga, riječ je o eminentnom licu srpskog duha u Mostaru, a kad kažem srpski u istoj rečenici s Mostarom, to nosi sasvim drugu težinu od nacionalnog identiteta. Više poetski.

Jedan Šantić, dva Alekse...

No, krenimo redom. Danas je Mostar grad podijeljen nevidljivom, fiktivnom granicom koja ide Bulevarom narodne revolucije. Tako nepostojeća granica na tako stvarnom koridoru. Nevidljiva jer ne poznaju je ljudi kao granicu, nećete sresti Mostarca da nikada nije kupio nešto u Bingu ili Mepasu ili Mercatoru, a plakale su jednako i Emine i Jasmine i Valentine i Katarine kada je zatvoren Haris Export ili Gracia. Jednako se ide na koncerte na Bazenu i na Kantarevcu i na Bijeli.


Ali ipak, Mostar je duboko podijeljen nekim staklenim zvonom pa tako svatko zna da onaj tko traži posao u Desetoj osnovnoj, ne može posao naći u Četvrtoj osnovnoj, ili vice versa. Posao svi jednako mogu pronaći u Gimnaziji Mostar, opet, razlika je u kojoj smjeni. Nisu krivi ni ovi što posao traže niti ovi u školama. Jednostavno, takav je ovaj grad danas na papiru: jedan je Mostar, dvije su obale Neretve, tri su teatra, četiri su strane svijeta, pet je komunalnih poduzeća, šest je općina Grada...

U tim strukturalno prenaglašenim podjelama samo su dva konstitutivna naroda u Mostaru, ostali neka se snađu. Srbi su također među ovim što se trebaju (s)naći, ćirilica se čak ne uči ni u školama, osim jedan mjesec (otprilike isto koliko i glagoljica). Da bi mlad Srbin naučio danas ćirilicu, trebao bi se uključiti u pjevačko društvo Gusle ili neko slično, pod okriljem SPC-a. Da, baš iste te Gusle što ih je nekada davno osnovao Aleksa Šantić.

Ipak, kada mladog Srbina u Mostaru danas pitate za Aleksu Šantića, vjerojatno će odmahnuti glavom, uz kakav zajedljiv komentar da se ovaj okretao za svakom suknjom i da ima prečeg posla od poezije. Da, danas je mladom Srbinu u Mostaru glavni problem pronaći adekvatno plaćen posao. Zapravo, kad sada govorim o Srbinu, onda stavimo znak jednakosti s pojmom čovjek, jer danas je svakomu problem naći dobro plaćen posao u Mostaru. A u toj bitki za danas i sutra teško je govoriti o sevdahu.

Neka vas, šta ćete ovdje

U ovakvoj podjeli i danas bi Šantić vjerojatno bio samo luđak koji viče na mlade da ostaju ovdje. Sunce je ovdje suho i oporo, vrelo grije, ali to svejedno ne zaustavlja kolone Lions Coach autobusa i Talgo vlakova da odnose ljude s jednosmjernim kartama odavde u tuđinu.

Ima ipak jedna razlika u originalnog i današnjeg Alekse. Današnji Aleksa bi vjerojatno bio rođen negdje drugdje, u Prizrenu, u Vranju, u Padovi, u Oslu, u Frankfurtu, a njegovo ime bi vjerojatno bilo rezultat čežnje roditelja za Mostarom. Ili, ako bi bio rođen u Mostaru, ne bi bio Srbin uopće, nego dijete kakvih blesavih roditelja koji su se po bezbožničkom običaju pomiješali s drugom vjerom. Naime, u posljednjih tri desetljeća ovdje gotovo da i nije bio Srba, a Hrvati i Bošnjaci, koji su se, što namjerno, što nehotice, potrudili da Srba ne bude, sada nestaju jednako brzo i neobjašnjivo kao Srbi devedesetih.

Mladi bi se Aleksa i danas kao i tada jednostavno morao angažirati, društveno-politički-odgojno. I jednako bi bio napola uspješan u toj zadaći. I danas ovdje, baš kao i prije stoljeće i nešto više, pušu dva stalna vjetra, jedan turski i jedan austrijski. I domaći politički klasovi se povijaju na ta dva vjetra jednako kao i tada. I mladi Aleksa danas bi se možda zvao Elvedin Nezirović, bio bi na čelu kakve kulturne organizacije i kada bi dovoljno srčano i iskreno govorio, postao bi nepoželjan. Samo danas, kada imamo Izbjegličko-readmisijski centar Salakovac, teško je narediti da nekoga kao tada Aleksu, protjeraju na sjever, prema Konjicu. Danas bi ga radije izbacili iz povjerenstava i komisija i odbora i koječega stručnog. Oteli mu hljeba. Očekujući da se sam otisne na parobrod ili kruzer.

Pravo je čudo da danas, ni stoljeće i pol od Aleksina rođenja, Mostar nije odmaknuo daleko od tog vremena duhom. A još je veće čudo da u Mostaru još uvijek ima traga od Šantića.

Djelomična amnezija

Prije koju zimu, bile su velike kiše, a bujice koje su se slijevale niz obronke dijela Mostara oslonjenog na Podveležje prijetile su potkopavanjem i staroga pravoslavnoga groblja i Saborne crkve. Tih godina Srpska pravoslavna crkva još je birala riječi u javnim nastupima, ali Mostarci su se svejedno zabrinuli što će biti sa sudbinom, između ostaloga, i Šantićeva groba. Uistinu, ako ne razumijete zašto me toliko veseli ovo malo brige među Mostarcima za starim grobljem u Mostaru, podsjetit ću vas na jedan detalj iz protekloga rata među Bošnjacima i Hrvatima – najveći urbicid u Mostaru nije doživjela linija razgraničenja na Bulevaru narodne revolucije, nego tamo gdje su se dvije vojske dodirivale fizički, u Ulici Alekse Šantića. Tu ulicu, u kojoj se ratovalo ponajviše krampama i lopatama, pijucima i grabljama, nakon rata su predstavnici lokalnih vlasti obnovili. Ali na način da i dalje nitko ne može živjeti u ulici mostarskog pjesničkog velikana. Naime, obnovljene su samo fasade zgrada, ali u zaključanim haustorima, ono što javnost tek rijetko ima priliku vidjeti na kakvim polutajnim snimcima, na golim ciglama provedeni su kablovi i cijevi. To je opet samo tamo gdje su predratni žitelji imali sreće, dobar dio zgrada samo su prazne ljušture na kojima fasada tek služi kao savršen poligon za Mostar Street Art Festival. Eto toliko je današnje lokalne vlasti strah od ideja o kojima je govorio Aleksa Šantić.


Danas da je Aleksa Šantić u Mostaru, moguće da se ne bi ni zvao Šantić, jer i tog prezimena gotovo da je nestalo. Ali definitivno bi bio odmetnik, jer ovo je savršen grad za odmetnike. Za njihovo skrivanje, u prvom redu. U današnjem vertikalno, ali ne i horizontalno podijeljenom Mostaru sasvim je sigurno biti disident, ovdje nitko ne primijeti gdje nestaje novac za komunalne djelatnosti, a kamoli da bi primijetio intelektualca. Najveće mudrosti, nerijetko ocrnjene pojmom liskaluka, ovdje ćeš čuti od ljudi na ulici, običnih, prostih, anonimnih, vjerojatno pomalo prašnjave odjeće i umrljanih ruku. Da se danas rodi Aleksa Šantić, ne bi se vjerojatno ni primijetio u masi sličnih nezadovoljnika.

A sevdah?

Ipak, ono po čemu je Aleksa najpoznatiji, Emina, teško se oteti dojmu da bi bilo imalo drukčije i danas. Kažu za Eminu da je bila obična Mostarka, ni po čemu specifična, a ponajmanje ljepotica od kakve zastaje dah. Poslijeratni Mostarci odali su joj počast, kičastim spomenikom na Luci, tek kojih stotinjak metara južnije od Šantićeva parka. Kažu, autentičan izgled spomenika, po uzoru na neke stare slike i svjedočenja. Da ta Emina prođe ulicom, ne bi se za njom okrenulo mnogo glava.

No ta mi ista Emina padne na um svaki put kada sjednem u jedan kafić u središtu grada. Tu, u njihovoj đul bašči, radi jedna Jasmina. Dok ujutro donosi dugu kavu s čašom vode, ne možeš se ne oteti dojmu da je baš ona reinkarnacija Aleksine Emine u hladu jasmina. Stamena, krupnih bokova, četvrtastih ramena, muževna koraka, opaljene puti, otuđena i kulturno hladna držanja. No dječji nježnih crta lica, zrelo ispucalih usana, krupnih očiju, uvijek perfektno pamti što ste posljednji put razgovarali i kakvu kavu piješ, bez obzira kada si posljednji put navratio, jučer ili prije pola godine. Materemi, u hladu Jasmina, s tacnom u ruci, stajaše Emina.


Možda u Mostaru neće priznati da ima Alekse Šantića danas u gradu. Možda ga kriju kao zmija noge, ali ipak ga žive. Na središnjem trgu u gradu veliki je mural letećeg svemirskog Šantića s pipcima. A bilo je vremena kada su Šantićevi dani poezije, baš kao i sve u Mostaru, išli u dva izdanja godišnje, autokefalno i sekularno. Ne da su se mrzili organizatori, nego su valjda jedni drugima htjeli pokazati da bolje cijene uspomenu na Aleksu.

Da kažem da i mali pjesnici, mali Šantići, svake godine brojniji i brojniji, vraćaju vjeru da se šantićevstvo, pritom mislim, ne Srbi kao narod, kultura i jezik, nego ljudskost, čovjekoljublje, humanizam i kozmopolitizam, malo po malo, vraćaju u Mostar. A dosta su i bili u izgnanstvu, možda oko Konjica, kao svojevremeno Aleksa.

 

Igor Božović/Frontal
 
Twitter
Anketa

Da li podržavate prijedlog SDS-a da se ukinu akcize na gorivo?

Rezultati ankete
Blog