Kultura

Navršava se 150 godina od rođenja Alekse Šantića

Na današnji dan prije 150 godina rođen je Aleksa Šantić, mostarski pjesnik ljubavnog zanosa i patriotskog ponosa. Od poezije se, po njegovom shvatanju, očekuje da krepi dušu, osnažuje umorne i posustale


Društvo pisaca 1905. Sjede: Svetozar Ćorović, Simo Matavulj, Aleksa Šantić i Janko Veselinović;  Drugi red: Slobodan Jovanović (lijevo) i Milorad Mitrović; Stoje: Mile Pavlović Krpa, Atanasije Šola ,  Radoje Domanović, Svetolik Jakšić, Ljubo Oborina, Risto O

Jedan je od rijetkih pjesnika koji ne lažu... Mi imamo danas pjesnika originalnijih, koji više kažu našem duhu, imamo ih živopisnijih, melodičnijih i vještijih, koji više zabavljaju naše oči i naš sluh, ali mi nemamo pjesnika koji više govori o našem srcu.

Ovako je, svojevremeno, Jovan Skerlić pisao o Aleksi Šantiću (1868--1924), koji je rođen na današnji dan prije 150 godina.

Riječi velikog kritičara, napominje u razgovoru za "Novosti" prof. dr Staniša Tutnjević, obuhvataju sve aspekte i osobine Šantićeve raskošne ličnosti: nacionalne i građanske, ljudske i književne. I u svemu tome uživao je ugled i nepodijeljeno povjerenje svih: i ljudi drugih vjera i nacija iz komšiluka, i uglednih građana, i običnog siromašnog puka, i književne elite sa drugačijim shvatanjem literature.

U rodnom Mostaru budući veliki pjesnik imao je veoma skromne mogućnosti za veće književno obrazovanje. Kao trgovačkom sinu, bio mu je namijenjen isti posao, pa je završio trgovačke škole u Trstu i Ljubljani. Vodio je zatim očevu trgovinu u Mostaru, a prvom zbirkom stihova "Pjesme" oglasio se 1891. poslije koje su, pod istim naslovom, objavljene zbirke 1895, 1901, 1908. i 1911. godine. U početku je išao stazama Radičevića, Zmaja i V. Ilića, a do preokreta je došlo posle čuvene oštre kritike Bogdana Popovića njegove zbirke "Pjesme" iz 1901. Ta opomena učinila je da tek sedam godina kasnije objavi novu knjigu "Pjesme", koja se smatra njegovim najznačajnijim pesničkim djelom.


Punu književnu afirmaciju i satisfakciju dobio je opet od Bogdana Popovića, kada je u svojoj čuvenoj "Antologiji novije srpske lirike" (1911) uvrstio čak 12 njegovih pjesama, čime je Šantić ušao u najuži krug srpskih pjesnika tog doba.

- Na svoj više tradicionalni način Šantić je asimilovao najvažnija poetska strujanja u srpskoj književnosti, od neoromantizma devedesetih godina 19. veka i simbolizma u prvoj deceniji 20. veka, pa do ekspresionizma poslije Velikog rata - kaže Tutnjević. - Šantić je u osnovi usvojio proročko shvatanje poezije po kome je pesnik bard koji se bori za više duhovne ciljeve, istinu, pravdu, slobodu i moral, ali je i ispovjednik i tješitelj za sve ljudske nevolje. Od poezije se, prema Šantićevom shvatanju, očekuje da krepi dušu, razigrava srce, podstiče volju, osnažuje umorne i posustale.

Takvo shvatanje poezije Šantić iskazuje u svojim čuvenim pjesmama "Muzi" i "Hajdemo muzo", kao i u pesmi "Naša poezija". Dugo je pisao iskreno i neposredno patriotsku liriku, a pesma "Ostajte ovde", objavljena na naslovnoj strani "Zore" 1896. godine, jedna je od najuzbudljivijih pjesama ove vrste u srpskoj književnosti. Malo je poznato, napominje Tutnjević, da ona zapravo predstavlja poziv muslimanima da se ne sele u Tursku, nezadovoljni novom austrijskom vlašću, ali da je istovremeno značila poziv i svima drugima koji su se iz naših siromašnih krajeva upućivali u daleke prekomorske zemlje.

Poznat kao ljubavni pjesnik Šantić je tome ostao doslijedan i u poznoj fazi svog razvoja. Vatra ljubavnog zanosa nije se u njemu ugasila ni posljednjeg dana života: pjesma "Iz bolničke ćelije" napisana je praktično na odru. Ljubavne želje koje su prerastale u zanos i ushićenje, pjesnik je često upućivao nekoj konkretnoj djevojci. Uz Eminu, iz pjesme o kojoj se sve zna, valja pomenuti još dvije djevojke, Šerifu ("Pod mušebacima") i Feridu ("U ljuljajci").

- Ako je stari most iz dalekog turskog vremena nezamenljivi simbol Mostara, onda je Šantić najizrazitiji duhovni simbol ovoga grada - ističe Tutnjević. - Šantićevski duh Mostara, nažalost, teško je zatrovan i pušten iz boce. Srušen je i u Neretvu oboren stari turski most. Kasnije je napravljen novi, gledano spolja isti takav, koji sada ne spaja nego razdvaja. Duh Mostara iz njega se odavno iselio i sada se bezdoman sa prosjačkim štapom potuca od nemila do nedraga. Šantićevom "Ostajte ovdje" promijenjen je predznak i stavljen novi putokaz na kome je pisalo "Idite odavde"! Ali, Šantića se to ipak ne tiče. I danas, posle toliko godina od njegovog rođenja, za nas ostaje ono što je i bio: pjesnik koji ne laže. Kome bi više od toga i bilo potrebno?! 

MOSTARSKO KNjIŽEVNO ČUDO

Šantić je poznat i kao pokretač nečega što se kolokvijalno imenuje kao "mostarsko književno čudo", a što predstavlja oblik nacionalnog rada i kulturnog delovanja krajem 19. i početkom 20. vijeka, bez primjera u srpskoj književnosti i u kasnijim periodima. Ta aktivnost krenula je iz pjevačkog društva "Gusle", čiji je Šantić bio dugogodišnji i najuspješniji predsjednik. Sa Jovanom Dučićem i Svetozarom Ćorovićem činio je jezgro mostarske književne grupe i zajedno su pokrenuli časopis "Zora" (1896-1901), zamišljen kao nadoknada za ugašeni prvi moderni srpski časopis "Srpski pregled" Ljubomira Nedića.

NA STRANI OBESPRAVLjENIH

PATRIOTSKO osjećanje koje je Šantić duboko nosio u sebi nije moglo da baci u drugi plan njegovo kritičko sagledavanje stvarnosti. To se posebno vidi u "Pesmi invalida", gdje nestaju iluzije i nastupa otrežnjenje koje prerasta u ogorčenje jer su na prosjački štap spali oni koji su za sticanje slobode bili najzaslužniji. Među mnogobrojnim stihovima socijalnog sadržaja posebno se ističe njegova kultna i danas veoma aktuelna pjesma "O klasje moje". Pjesnik je uvijek bio i ostao na strani običnog čovjeka koji u svom radu vidi i neku svoju ljudsku misiju. U slikama socijalnog siromaštva, pokušavao je da uoči one izvorne, univerzalne vrijednosti i ljudske radosti.

 

Izvor: Novosti
Twitter
Anketa

Za koga ćete navijati u baražu za Evropsko prvenstvo u fudbalu: BiH ili Ukrajinu?

Rezultati ankete
Blog