Rade Likić je u javnosti poznat po svojim autentičnim pričama izvučenim iz daleke ili neposredne prošlosti. Njegovo pripovijedanje je prožeto izuzetnim ljudskim životima, zapisanim takvim jezikom i stilom da se čitalac intenzivno napaja iskustvom življenja u vremenima o kojima Likić svjedoči. Te priče, njih 22, nalaze se u ovoj knjizi.

Recenzenti ovog izdanja, koje je štampano u 1000 primjeraka, a koje kao izdavač potpisuje Moja Hercegovina, su novinar Vuk Bačanović i književnik Veselin Gatalo.

„Likićeva hronika Hercegovine je kao neki slojeviti, ljudski, kolač od oraha“, piše Bačanović u svojoj recenziji, i navodi:

Krš možda ne rađa klasje za svagdašnji hljeb, ali između razne drače se ukaže najhrabriji i najljepši cvijet što ga Sunce može stvoriti i oplemeniti. I samo je istinsko Sunce ljubavi iz Rada Ljubinjca izvuklo sve ono što u njegovim pripovjetkama duboko dira, raznježuje i postavlja na svoje mjesto u ljudskim horizontima i malo Ljubinje čini većim od Njujorka.”

Veselin Gatalo u svom osvrtu na ovu knjigu kaže da „Likić, ne imajući namjeru da podilazi ikom, pa ni samom sebi, živo i vjerno, često bolno oslikava karaktere koje je vrijeme kroz riječi, rečene i napisane, donijelo do njega.“

Rade Likić, prema Gatalovim riječima, kao ličnosti svojih priča umije iskoristiti čitave svjetove: turski, američki, latinski, hercegovački, i to tako da ti svjetovi, dobivši osobine ljudi, postaju karakteri u njihovim pričama.

Prva promocija “Đeda koji je čuvao karpuzu” zakazana je za 20. septembar, u Narodnoj biblioteci “Dr Ljubo Mihić” u Ljubinju.

Za sve infromacije oko nabavljanja knjige, kontaktirajte autora na njegovom fejsbuk profilu.

I dok čekamo reakciju čitalačke publike na ovo djelo, Likića smo pitali kakva su njegova osjećanja povodom izlaska knjige iz štapme i da li je, sada kada drži svoje priče ukoričene, zadovoljan onim što je pripremio i pustio u štampu.

„Pravo da vam kažem, ne znam ni sam kako se osjećam. Možda je najbolje reći da mi je neobično držati u rukama svoju knjigu. Već više od deset godina bavim se proučavanjem hercegovačke emigracije u Americi. Dosta o tome i pišem, nekako sam mislio da će moja prva knjiga biti posvećena našim emigrantima, a ono ispade neka porodično zavičajna hronika. To je krenulo prije par godina, poslije nekih gubitaka bliskih ljudi. Počeo sam razmišljati o smrti kao o nečemu što nas sve na kraju čeka. Prisjećao sam se nekih detalja, nekih dogodovština, postupaka, ljudi iz okoline koji su presudno uticali na moj odgoj, na formiranje ličnosti, a, eto, nažalost više nisu živi. Ima tu i kolektivnih porodičnih i lokalnih uspomena. Počeo sam bilježiti pokoji prikaz, pokoju anegdotu, a onda je jedna moja skromna prijateljica u tome vidjela jednu zaokruženu cjelinu i prosto me natjerala da te svoje misli i zapise zaokružim u ovom izdanju. Osjećam se, naravno, i zahvalno svim ljudima koji su učinili da ova knjiga izgleda odlično. Prvenstveno Drašku Sikimiću koji je odradio fantastičnu naslovnicu, zatim lektoru Milici Kovačević koja je savršeno lektorisala tekst, Vitomiru Vojčiću za slog i prelom. Oni su se maksimalno potrudili da urade odličan posao i u onome što je do njih bilo, knjiga je ispala “svjetski”. Kakav sam ja posao uradio, tek ćemo da vidimo“, kaže Likić.

Gotovo svi likovi iz vaših priča su stvarne ličnosti i većina njih danas nije među živima. Može li se reći da ovom knjigom odajete svojevrsno poštovanje tim ljudima iz svog života, koji su, svaki na svoj način, zaslužili da se nađu u vašem pripovijedanju?

„Tako je, mada su još mnogi zaslužili da uđu u pripovjesti, a tu se nisu našli. Ponajviše, zbog toga što je o nekima teško objektivno govoriti, a o nekima, kao recimo o roditeljima je čak bolno pisati bilješke. S druge strane, pisao sam dosta o pokojnoj babi Persi, iako je bila bliski član porodice. Dosta me čuvala kada sam bio mali, podizala, na kraju, takoreći umrla mi na rukama, ali ona je bila takva riznica porodičnog predanja i duhovitosti da i sada kada se sjetim njenih poslednjih časova, licem mi prođe osmijeh. O njoj mi nije bilo teško pisati. I mislim da je ta hrabrost, kojom se pobjednički suočila sa smrću, glavni motiv ove zbirke. Biti i postojati na strašnom mjestu i u strašnom času, te se sa hrabrošću suočiti sa svim problemima i preprekama a ostati dostojanstven, vedra lica i uspravna čela. Ova zbirka i jeste svojevrstan nekrolog, ali samo iz toga što likovi većinom nisu više među živima. Glavna nit su njihovi životi i njhovi pravilni izbori. S druge strane, knjiga ima i tu socijano antrpološku stranu. Ja jesam rođen i odrastao u Sarajevu, nekada se našalim sa kvazigrađanima koji se gnušaju svog seljačkog porijekla, da sam ponikao iz rezidencijalnog sarajevskog kvarta, ali sam dosta vremena provodio i tamo se duhom napajao, u patrijarhalnom guslarskom pojasu istočne Hercegovine, pa sam na kraju postao ni urban ni ruralan, s tim da svoje porijeklo smatram svojim osnovnim temeljem, mada je na mene svakako uticalo i mjesto rođenja i odrastanja. Pokušao sam da u knjizi približim čitaocima arhaični jezik naših predaka koji sam nekada slušao i da ih oslobodim onih visoko pompeznih i patetičnih nazovi hercegovačkih mitskih floskula koje se danas mogu čitati po društvenim mrežama i nekritičkoj publicistici. Ono – najbolji, najveći, najčistiji…“, zaključuje Rade Likić.

Izvor: mojahercegovina