Srećom, u moru negativnih komentara, spinovanih tekstova, uvijek se nađe neka dobra duša koja izvuće najbolje iz situacije i svojim primjerom postavlja nove standarde.

Upravo takva jedna dobra duša se krije iza naloga Lenka_Sam na društvenim mrežama, gdje sa drugima dijeli vjerovatno najljepše fotografije predivnog Bihaća, odakle inače i dolazi, a uz fotografije očaravajuće rijeke Une ide već dobro poznati hashtag unizam.

Iako je mnogi znaju kao Lenku, Lejla Samardžić, kako se zove ova vesela dama, je nastavnica razredne nastave u Bihaću, gradu na Uni, gdje je rođena i gdje živi. Kaže da se prije petnaestak godina zainteresovala za fotografiju što je vremenom preraslo u ljubav.

„Danas je fotografija važan dio moje svakodnevnice. Pokušavam uhvatiti i zabilježiti male, ali posebne trenutke iz života običnih ljudi, ljudi sa margine. Preferiram socijalnu tematiku, životne fotografije, ali veoma volim prirodu i životinje pa su čest motiv mojih fotografija. Do sada sam imala četiri samostalne izložbe i više zajedničkih. Fotografije su mi objavljivane u nekim domaćim, ali i stranim časopisima i sajtovima.“, priča Lejla.

I možda bi priča o Lejli iz Bihaća, koja se u slobodno vrijeme bavi fotografijom, bila jedna u mnoštvu, da se Lejla nije istakla svojim tvitovima i pričama koje idu uz njih. Prvo su tu bile očaravajuće fotografije Bihaća i Une a kako je vrijeme prolazilo a migranti polako stizali u Bihać, Lejla je svojim objektivom hvatala i ovjekovječila neke zanimljive momente i tako polako počela stvarati serijal pod nazivom „Vrijeme migracija“, čime je sudbinu ovih ljudi lakše približavala drugima te se tako borila protiv stigmatizacije ove populacije.

„Dakle, priču nisam počela pratiti od samog početka. Nije bilo posebne ideje, sve je išlo spontano. Počela sam sve da bilježim kao dokument jednog vremena, na početku samo fotografije, a zatim i crtice, kratke pričice, prvo samo kao opis fotografije. Budući da sam aktivna na tviteru, gdje sam predstavljala svoje radove, samo se nametnulo. I nastao je serijal „Vrijeme migracija“, kojim sam pokušala, na svoj način, da se borim protiv generalizacije, predrasuda i stigmatizacije, kojima je ta populacija ljudi izložena. Nije sve ni crno ni bijelo. Kao i kod nas, i među njima su različiti profili ljudi. I ne treba ih sve trpati u isti koš. Svako od njih je prvo ljudsko biće, sa svojom pričom, na neizvjesnom i opasnom putu, u traganju za boljim životom.“

Lejla otvoreno i ljubazno prilazi migrantima ali i oni njoj gdje se tokom vremena, što je lako uočljivo kroz Lejline tvitove, stvorila neka povezanost među njima. Lejla kaže kako ne misli da migranti s njom dijele svoje životne priče, ali dijele kratke crtice i segmente iz svog života, posebno one koje se odnose na vrijeme migracija.

„Nisam tip koji voli da postavlja previše pitanja, ali dobro slušam. Sve što mi govore, počnu sami pričati, neko je otvoreniji, pa više priča. Neko je povučen i onda su to, uglavnom, kratki razgovori u prolazu. Kratki, ali upečatljivi. Ne osjetim da imaju strah. Od svih ljudi, s kojima sam razgovarala, dobila sam respekt. Kao što je jedan Pakistanac i rekao: „Respekt za respekt...“

I dok Lejla ističe kako je čula dosta priča od migranata u ovom proteklom periodu i kako je svaka upečatljiva i jaka na svoj način, mnogi ljudi na društvenim mrežama su više nego i pozitivno reagovali na Lejline objave i slali joj riječi podrške.

„Većina ljudi, koji me prate, pozitivno reaguje. Dobila sam baš puno lijepih poruka i riječi podrške. Javila mi se poodavno jedna osoba, koja mi je „priznala“ da sam bar jednim dijelom srušila dio predrasuda, ali samo dio.... Ne vjerujem da mogu promijeniti puno toga, ali mogu se i dalje boriti protiv predrasuda i generalizacije, koje su i ružne i tužne, ali i veoma opasne.“

U situaciji gdje od samog početka vlada neko nepovjerenje i strah od nepoznatog, Lejla navodi kako je mogla i svjedočiti situacijama kada su upravo migranti bili ti, koji su priskakali u pomoć lokalnom stanovništvu, pretežno starijem i nemoćnom, te je istakla da vjeruje kako ima još takvih pozitivnih primjera.

„Sjećam se tri situacije, koje sam vidjela u prolazu. Prvo, nepoznat momak, pomaže starici, koja slabo vidi i jedva hoda, da pređe prometnu ulicu. Drugi primjer, momak pomaže čovjeku u invalidskim kolicima, da brže i sigurnije pređe ulicu, rukuju se i pozdravljaju uz osmijeh. Treći primjer, kada je jedna starica nosila 3 velike vreće sa stvarima, dva momka su joj pomogla.“

Lejla je kroz svoj serijal fotografija „Vremena migracija“ fotografisala ponekad i djecu. Ali  govori da je to bilo, uglavnom, u prolazu. Češće i otvorenije joj se javljaju i prilaze stariji.

Kroz sve ove mjesece Lejla je postala prepoznatljiva i među migrantima koji joj rado priđu kada se slučajno susretnu u gradu.

„Dosta migranata me prepozna, kada se sretnemo ponovo, i uvijek je tu neko iskreno oduševljenje i radost. Obostrana. Imam dva Pakistanca, prava poznanika, drugara, sa kojima se često nađem i, uz kafu, ispričamo o svemu i svačem. Svakako dobri momci, pristojnog ponašanja i sa manirima, na kojima im mnogi mogu pozavidjeti“, naglašava Lejla u razgovoru.

Na kraju razgovora Lejla ističe kako kroz svo ovo vrijeme dobiva podršku svoje okoline, znanih i neznanih ljudi koji je kontaktiraju i potvrđuju da radi nešto lijepo i plemenito.

„Moji učenici su još mali, ali dobila sam podršku od nekih roditelja, kojima se dopada moj stav. Posebno mi je značila poruka podrške, puna ljubavi i poštovanja, jedne moje djevojčice, bivše učenice, danas dvadesetogodišnje djevojke. Kolege me, uglavnom, podržavaju, oni koji su imali strah i predrasude, vjerovatno su i zadržali svoje stavove, ali nisam čula loše komentare.“

Uvjerena sam kako Lejla svojim, možda za nju ne tako velikim činom fotografisanja i dijeljenja priča, čini veliku plemenitu stvar kako bi se ljudi otrgli iz svog skučenog svijeta, proširili svoje horizonte i prevazišli predrasude u svojim glavama. Lejla je samo još jedan divan primjer plemenitih ljudi među nama, koji iz najteže situacije znaju izvući ono najbolje i najljepše vrijedno hvale.

Autor: Irma Antonia Plavčić

#FrontalBlogChallenge

Više informacija o Frontal Blog Challenge-u možete pronaći direktno na portalu Frontal, ali i na društvenim mrežama prateći zvanični hashtag projekta #FrontalBlogChallenge.

Projekat se realizuje uz podršku Ambasade SAD u BIH

Povezane vijesti: 

Možemo li živjeti bolje?