Korupcija u BiH

Koliko će propast Željeznica RS koštati građane Srpske i buduće generacije i kako su prošli oni koji su je uništili

Narodu milionski dugovi, direktorima i političarima privilegije

Željeznice Republike Srpske nisu obično preduzeće. To je jedino preduzeće u Republici Srpskoj zbog kojeg su mijenjani zakoni, u kojem su se radnici štrajkovima glađu borili za već zarađeni novac i koje je za 26 godina postojanja nagomilalo stotine miliona dugova i gubitaka, a ipak je ostalo primamljiv „plijen“ za koji se žestoko bore stranke na vlasti.

Rješenje ove enigme je jednostavno: dugove će, još decenijama, vraćati građani, dok su oni koji su za milionske minuse odgovorni, u pravilu, nagrađivani privilegijama, a nerijetko su za mandata ili neposredno nakon odlaska sa funcije na volšeban način sticali i pozamašnu privatnu imovinu.

Željeznice RS su prema posljednjim dostupnim podacima, nagomilale 119 miliona KM akumuliranog gubitka i ukupne obaveze, odnosno dugove, od 384,4 milona KM, mada neki eksperti tvrde da su i ovakvi katastrofalni rezulatiti „frizirani“.

Kada je ovo strateško preduzeće došlo do ivice stečaja, pristupilo se restrukturiranju, uz pomoć kredita Svjetske banke. Taj kredit od oko 100 miliona KM (51,3 miliona evra), vraćaće građani Srpske u naredne 32 godine, što znači da će ceh plaćati i djeca, pa čak i unuci današnjih poreskih obveznika. 

Ali, to nije sve. Novac od kredita poslužiće tek za „peglanje“ dugova za poreze i doprinose i neisplaćene zarade sadašnjim i bivšim radnicima, te za troškove transformacije preduzeća. Dakle, ni marka neće biti utrošena na sanaciju pruga, kojima danas vozovi ne mogu voziti brže od 60 kilometara na sat,  niti za nabavku lokomotiva i vagona, jer je sadašnji vozni park ŽRS  zreo za staro gvožđe. Za tu namjenu, kako je navedeno u Planu restrukturiranja Željeznica RS, u narednih desetak godina valja „obezbijediti“ dodatnih 800 miliona KM. Kako je u junu 2017. prenijela TV Aljazeera Balkans, i danas aktuelni ministar saobraćaja RS Neđo Trninić (DNS) je tada izjavio da je Vlada RS obećala da će i tu obavezu „preuzeti RS“. Uz to, Vlada je Planom restrukturiranja već preuzela obavezu da iz budžeta vraća ranije kredite ŽRS, s tim da se taj kapital pretvori u akcije preduzeća. Ali, ni to nije baš sve. Kako je potvrđeno u Ministarstvu saobraćaja RS, već godinama RS iz budžeta subvencioniše Željeznice sa iznosom od 25 do 33, 3 miliona KM godišnje. Planom restrukturiranja je Vlada RS preuzela obavezu da i ubuduće obezbjeđuje Željeznicama 25 miliona KM subvencija godišnje. 

Sve u svemu, gruba računica pokazuje da će najveći gubitaš u RS, kojeg već četvrt vijeka vuku na leđima, građane i narednih godina koštati više od milijardu maraka.

Kolateralna šteta su i mali akcionari, oni koji su naivno vjerovali da je ulaganje u Željeznice investicija koja ne može propasti. Preuzimanjem dugova Vlada RS će ostati faktički jedini akcionar Željeznica RS, a akcije manjinskih dioničara svedene su na manje od jedan odsto. Vrijednost njihovih akcija je tako sa 30 miliona KM spala na 30.000 KM. Narodski rečeno – i akcionari su opljačkani. 

Kako su Željeznice RS potonule u ovakav ambis i kako su u cijeloj toj igranci prošle odgovorni za ovakvu situaciju?

Istorija propasti

Željeznice RS su osnovane 1992. odlukom ratne Vlade Srpske Republike Bosne i Hercegovine, pod nazivom „Srpske željeznice“. Prvi direktor ŽRS je bio Dragiša Hadžić  (SDS), koji će poslije rata postati generalni direktor Bosansko hercegovačke javne željezničke korporacije, a na to mjesto će kasnije zasjesti i njegov nasljednik Marinko Kontić, koji je i danas na direktorskoj funkciji u toj korporaciji.

U toku rata Željeznice su bile više udruženi patriotski poduhvat, nego preduzeće, pa su služile, između ostalog, i za besplatan prevoz oružja i borca Vojske RS, a ponekad i za deportaciju „nepoželjnih“ stanovnika Srpske Republike. U ratnim dejstvima pruge i vozovi su zapušteni, a djelimično i devastirani.

Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Željeznice RS su preuzele oko 40 odsto imovine predratnog Željezničkog transportnog preduzeća (ŽTP) Sarajevo, koje je bilo dio Zjednice jugoslovenskih željeznica (JŽ).  

Već 1993. kormilo Željeznica RS preuzima Marinko Kontić, tada kadar SDS. Kontić će na čelu ŽRS ostati do 1998. i postaviti temelje dugogodišnje gubitaške „karijere“ ovog preduzeća. On je, kako su tvrdili njegovi kasniji nasljednici, ostao dužan radnicima nekoliko plata, plus doprinose, a nije bio baš ažuran ni u isplati dobavljačima. Kako je 2009. izjavio jedan od njegovih naljednika u fotelji prvog čovjeka ŽRS, Petko Stanojević, iz Kontićevog doba je Željeznicama RS u nasljeđe ostavljen i jedan od mnogoborojnih milionskih kredita.

Kontića to, međutim, nije koštalo nikakvih sankcija. Naprotiv. Još 2006. je postao generalni direktor Bosansko hercegovačke javne željezničke korporacije, i od tada je na najvišim rukovodećim mjestima u ovoj korporaciji, što podrazumijeva više nego solidnu platu, službena putovanja i službeni automobil koji, tvrde ljudi iz njegovog okruženja, koristi kao da je njegov privatni. Kao zamjenik generalnog direktora BHŽJK uskoro će dočekati i penziju.

Kada je preuzeo rukovođenje Željeznicama RS, 1993. godine, Kontić je istovremeno imao još dvije funkcije: bio je poslanik u Narodnoj skupštini RS i načelnik opštine Kupres. Željezničari su u šali, a aludirajući na njegove kompetencije, govorili da je dolaskom na direktorsku poziciju „prvi put vidio i voz i prugu“. Ipak, dobro se snašao. Pojedini portali su pisali da je njegova porodična firma sa sjedištem u Beču, koju vodi njegov sin, posredno preko drugih kompanija sklapala poslove za Željeznicama RS. Kontići imaju porodičnu poslovno stambenu zgradu u Banjaluci, u naselju Obilićevo, te nekretnine i firme u Beču i Kupresu.

Za mandata prve dvojice direktora ŽRS promijenilo se šest saziva Vlade RS, ali je u svakoj  ministar saobraćaja bio Nedeljko Lajić (SDS).

Od 1998. do 2001. u prvoj Vladi Milorada Dodika ministar saobraćaja je bio Marko Pavić, lider Demokratskog narodnog saveza, vječitog Dodikovog koalicionog partnera. Ova stranka će godinama kontrolisati resor saobraćaja, a u kontroli nad Željeznicama RS će se smjenivati sa Dodikovim SNSD-om. Direktori koje su imenovale ove dvije stranke najzaslužniji su za propast Željeznica.

Jedini direktor koji je završio u zatvoru

Marko Pavić, lider DNS-a i političar čija je riječ u resoru saobraćaja u RS bila presudna u posljednje dvije decenije, sa izuzetkom perioda od 2001. do 2006. godine, nije nimalo siromašan čovjek. Prema pisanju Centra za istraivačko novinarstvo, koji se poziva na podatke iz imovinskog kartona, u rodnom Prijedoru Pavić posjeduje: stan, kuću, zemljište, poslovne prostore i garažu. Njegove nekretnine vrijede više od 360.000 KM. Pavić je u imovinskom kartonu iz 2016. naveo da ima ušteđevinu od 40.000 KM. Njegova supruga je suvlasnica tri kuće sa zemljištem u Prijedoru, a sin posjeduje vikendicu vrijednu 30.000 KM. U jednom intervjuu za BN televiziju, na primjedbu voditeljke da se priča da Pavić, ustvari, posjeduje „pola Prijedora“, on je odgovorio: „Neka taj ko to priča, uslika tu polovinu Prijedora, koju ja, navodno, posjedujem." 

U julu 2005. godine priznao krivicu da je kao ministar saobraćaja RS nanio štetu budžetu BiH i RS tako što je prihod od taksi isplaćivao radnicima ministarstva mimo redovnih primanja. Sebi je isplatio iznos od 11.680 KM. Za nesavjestan rad u službi osuđen je na uslovnu kaznu od šest mjeseci, novčanu kaznu od 25.000 KM i obavezu da uplati iznos koji je sebi isplatio.

Za Pavićevog ministarrskog mandata direktor Željeznica RS je bio javnosti malo poznati Marinko Biljanović iz SDS-a, a kasnije DNS-a. Na čelu ŽRS je bio od 1998. do 2001. godine i u to vrijeme je Evropska banka za obnovu i razvoj EBRD Željeznicama RS odobrila kredit od 40 miliona evra za rekonstrukciju i razvoj.

Biljanović je nakon direktorovanja godinama bio pomoćnik ministra saobraćaja za željeznički, vazdušni i vodni saobraćaj, za mandata tadašnjeg zamjenika potpredsjednika DNS-a Nedeljka Čubrilovića, danas predsjednika Narodne skupštine RS i lidera novoosnovane stranke DEMOS.

Godine 2001. vlast u RS preuzima koalicija PDP–SDS, a na poziciji ministra saobraćaja smjenjuju se Branko Dokić, u to vrijeme potpredsjednik PDP , te Dragan Šolaja i Dragoja Lajić, koji će na toj poziciji dočekati 2006. godinu i drugu Dodikovu vladu.

Interesantno je da je koalicija PDP–SDS imenovala za generalnog direktora ŽRS Milana Ninkovića, kome se danas sudi za ratne zločine pred Sudom BiH. Ninković nije ni zasjeo u fotelju, navodno, zbog intervencije Visokog predstavnika. 

U maju iste godine za generalnog direktora je imenovan Sreten Telebak, koji će sa funkcije otići 2006. godine, a nakon toga završiti u zatvoru zbog, kako je presuđeno, nesavjesnog rada u službi, čime je kako je navedeno oštetio RS za 260.000 KM. Pred sudom će se naći nakon što je koalicija Dodik – Pavić ponovo preuzela vlast u RS, mada Telebak, u izjavi za „Frontal“, tvrdi da njegovo hapšenje ne treba dovoditi u vezu sa SNSD-om i DNS-om i da su mu ovu i druge krivične prijave „spakovali ljudi iz Željeznica“, bliski čak i njegovom SDS-u.    

Interesantno je da je ovaj bivši direktor, koji je jednini odgovarao pred zakonom, najomiljeniji među željezničarima. Tokom poslednjih štrajkova radnici ŽRS su ga pozivali da se vrati i „sredi situaciju“. Razlog je jasan - za njegovog mandata plate su bile redovne, niko nije govorio o tehnološkom višku i mada je stanje i tada bilo teško, propast Željeznica još se nije naslućivala, jer je preduzeće, pred kraj njegovog mandata poslovalo bez gubitaka. Telebak je danas penzioner, a njemu ćemo kasnije posvetiti poseban segment ove priče. 

Rezervoar glasova

Nakon smjene Sretena Telebaka sa čela ŽRS i dolaska Nedeljeka Čubrilovića, jednog od tadašnjih lidera DNS-a, a potom i njegovog stranačkog kolege Neđe Trninića, na poziciju ministra saobraćaja, počinje najturbuentniji period u istoriji Željeznica RS. Tih godina vrtoglavo rastu dugovi i gubici, ali i broj zaposlenih radnika. 

Taj period će obilježiti i od javnosti skrivena rovoska borba koalicionih partnera SDSD-a i DNS-a za prevlast u Željeznicama RS, ali i štrajkovi radnika. 

Nakon Telebaka na čelo Željeznica, kao v.d. generalng direktora i kao „bajpas“ dolazi Dimšo Todorović, elektroinženjer sa dugogodišnjim iskustvom na željeznici. On će na funkciji ostati svega dvadesetak dana. Kako kaže jedan poznavalac željezničkih prilika „dok su se veliki borili za plijen, Todorović, koji je poznavao sistem, a nije bio stranački eksponiran, bio je zgodno privremeno rješenje“.


(Dimšo Todorović)

Konotrolu nad Željeznicama RS 2006. je preuzeo je SNSD, a kadar ove stranke Stojan Lazarević imenovan je za generalnog direktora. Nekoliko mjeseci nakon imenovanja Lazarević se iz fotelje direktora ŽRS kandidovao za narodnog poslnika i osvojio više od 8.000 glasova za SNSD.  To neće biti poslednji put da radnici Željeznica posluže kao rezervoar glasova za ovu partiju.

-Za nekoliko mjeseci na čelu Željeznica direktor je sebi obezbijedio ne samo mandat u narodnoj skupštini, nego je i sagradio kuću - tvrdi njegov prethodnik Sreten Telebak. 

Lazarević je nakon mandata u Narodnoj skupštini RS, imenovan za predsjednika Nadzornog odbora Puteva RS. Danas je u penziji. 

Njegov nasljednik u fotelji prvog čovjeka ŽRS, Ljubo Pašalić, je za direktora imenovan krajem  2006. godine, a smjenjen je u proljeće 2007. nakon višednevnog štrajka željezničara. Kako tvrde naši izvori, sindikalci su tada, osim radničkih zahtjeva, na umu imali i svog favorita za direktorsku poziciju.

I favorit je stigao u liku Petka Stanojevića, jednog od najživopisnijih direktora  ŽRS, koji je broj zaposlenih doveo do rekordnih 3.660 radnika, a nije mu bilo mane ni kad je u pitanju gomilanje dugova. I ovaj kadar SNSD-a je završio u Narodnoj skupštini RS, ali i pred sudom, i to ne zbog privrednog kriminala, nego zbog porodičnog nasilja. Njegova živopisna poslovna i politička karijera zaslužuje posebnu priču.

Kada je Stanojević, zahvaljujući prije svega glasovima mnogobrojnih radnika Željeznica RS, osvojio mandat u Narodnoj skupštini RS, za v.d. direktora je u oktobru 2010. imenovan Zdravko Savić.


(Zdravko Savić)

Na početku svog mandata, koji će potrajti samo šest mjeseci, Savić je javno priznao da su već tada dugovi prema dobavljačima bili narasli na više od 13 miliona maraka, a prema radnicima na oko 15 miliona maraka. Godine 2010. gubitak u ŽRS je planiran u iznosu od 32 miliona  KM, na kraju ove godine ukupan minus je dostigao  167,2 miliona maraka i bio je samo za 70 miliona manji od vrijednosti kapitala preduzeća.

Savić je kasnije zaposlen na rukovodećoj poziciji u Agenciji za vazdušnu plovidbu BiH. Bio je 2016. kandidat za načelnika opštine Petrovo na Ozrenu. Iako ga je podržao SNSD izgubio je na izborima.

Kako je Dodik otjerao „mangupa“

Mada je naslijedio pozamašan minus, najdugovječniji drektor Željeznica RS, Dragan Savanović, za sedam i po godina mandata uspjeće da stavi završni pečat na propast ovog giganta. Ipak, nekoliko puta je izbjegao smjenu, uprkos pričama o korupciji, lošim poslovnim odlukama i sklonosti alkoholu na radnom mjestu. Kao i njegovi prethodnici, smjenjen je kada je tako odlučno na političkom vrhu. Sjednica Nadzornog odbora Željeznica RS, sazvana je na brzu ruku 6. novembra 2018. sa zadatkom da NO hitno smjeni Savanovića. Tog dana je u Doboj, gdje je sjedište ŽRS, dolazio je apsolutni pobjednik tek završenih izbora - Milorad Dodik. Dodik je odmah nakon izbora javno poručio da će rastjerati „mangupe u redovima koalicionog DNS-a“, koji su, kako je tvrdio, u predizbornoj kampanji „radili protiv njega“. Savanović je, bez sumnje bio na listi mangupa. U Doboju nisu smjeli dočekati Dodika, a da ne „skinu“ Savanovića. I o direktorovanju Dragana Savanovića više riječi će biti u nastavku ove priče.

Istog dana NO ŽRS je imenovao novog, i danas aktuelnog v.d. direktora Željeznica, Zorana Ilinčića. Od tada najvećim gubitašem u RS rukovodi – jedan bračni par. Naime, Gordana Ilinčić, supruga novog direktora Zorana Ilinčića bila je šefica kabineta Dragana Savanovića i na toj poziciji ostala i kod svog muža. I to nije sve. Bitnije je da je Ilinčićeva šefica Jedinice za implementaciju projekta Svjetske banke, koja se upravlja kreditom od SB od 100 miliona KM za restrukturiranje Željeznica: Istog onog kredita s početka priče, koje će građani RS, nihova djeca i unuci vraćati u naredne 32 godine. Ilinčići uporno izbjegavaju medije i nikad nisu odgovorili na pitanja o sukobu interesa.


(Zoran i Gordana Ilinčić)

Ovu priču, zasnovanoj na finansijskim i revizorskim izvještajima, podacima Vlade RS, Ministarstva saobraćaja RS i Banjalučke berze, te ranijim pisanjima medija i svjedočenja savremenika, potvrdili su i podaci koje su nam, s izvjesnim zakašnjenjem, dostavili iz uprave Željeznica RS. Ipak, ti su podaci nepotpuni, jer su na upit „Frontala“ iz Službe za odnose s javnošću Željeznica RS odgovorili da nam ne mogu dostaviti sve podatke, jer je dio arhive preduzeća uništen u poplavama 2014. godine.

MINISTRI SAOBRAĆAJA RS:

Nedeljko Lajić SDS  1992. do 1998.

Marko Pavić DNS 1998. do 2001.

Branko Dokić PDP 2001. do 2003.

Dragan Šolaja PDP 2003. do 2005.

Dragoja Lajić SDS 2005. do 2006.

Nedeljko Čubrilović DNS 2006. do 2014.

Neđo Trninić DNS od 2014.

DIREKTORI  ŽELJEZNICA RS:

Dragiša Hadžić  (1992. do 1993.)  SDS

Marinko Kontić  (1993. do 1998.)  SDS - DNS

Marinko Biljanović (1998. do 2001.) SDS - DNS

Milan Ninković (2001.) SDS

Sreten Telebak (2001. do 2006.)  SDS

Dimšo Todorović (2006.)

Stojan Lazarević (2006.) SNSD

Ljubo Pašalić (2006. do 2007) SNSD

Petko Stanojević (2007. do 2010.) SNSD

Zdravko Savić (2010 - 2011.) 

Dragan Savanović (2011. do 2018.)   DNS 

Zoran Ilinčić (od 2018.)

ŽELJEZNICE RS su od 2002. Akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu RS

Predstavnici državnog kapitala u ŽRS od 2002.

Dragan Savanović (DNS)

Marinko Biljanović (DNS)

Vesna Vožni (SNSD) 

Predsjednici Nadzornog odbora preduzeća

Tomislav Grabovica

Borislav Stevnović

Ratko Đuričić

 

Priče o ključnim direktorima Željeznica RS: Sretenu Telebaku, Petku Stanojeviću i Draganu Savanoviću


Sreten Telebak, direktor Željeznica RS od 2001. do 2006. godine

Pozitivno poslovanje, zatvor i samoubistvo krunskog svjedoka


(Sreten Telebak)

Sreten Telebak, pravnik koji je gotovo cijeli radni vijek radio na željeznici, da bi u penziju otišao iz Gradske uprave Doboj, vjerovatno je najkontroverzniji direktor u istoriji Željeznica RS.

Dok za većinu drugih direktora ŽRS nema sumnje da su gomilali dugove i gubitke, a potom iz direktorske fotelje odlazili na druge funkcije, a da niko nije postavljao pitanje njihove odgovornosti, Telebak je jedini završio u zatvoru, mada tvrdi da je izvukao preduzeće iz dubioze i ostavio na računu višak od oko 3,5 miliona KM. Finansijski i revizorski izvještaji međutim, otkrivaju mnoge kontroverze.

Nepunu godinu, nakon što je 2001. godine  Telebak preuzeo rukovođenje preduzećem, Željeznice RS su postale akcionarsko društvo, što olakšava praćenje finansijskih pokazatelja, bar od 2004. godine, prema onom što su prikazivale uprave ŽRS, a objavljivala Banjalučka berza.

Tako je zabilježeno da su ŽRS 2004. godinu završile sa gubitkom od 15,6 miliona KM, a godinu kasnije, 2005. su bili u plusu od skoro 3,2 miliona KM. Na pitanje kako je to uspio da za samo godinu dana napravi takav preokret i u čemu je „čarobni štapić“, Telebak nema jasan odgovor.

- Minus sam preuzeo od svog prethodnika još 2001. godine. Sve sam to popeglao i na kraju 2005. ostavio na računu višak od oko 3,3 miliona KM.  Obim posla je povećan za 200 odsto. Bili smo u to vrijeme uspješniji od Elektroprivrede RS – tvrdi Telebak. Međutim, i nezavnisni revizor, koji je radio reviziju za menadžment ŽRS, navodi da je poslovna 2005. završena sa  minusom od 1,7 miliona maraka, što potvrđuje i uporedni bilans uspjeha objavljen na zvaničnoj internet stranici Banjalučke berze. Istini za volju, taj minus je najmanji ikad zabilježen u istoriji ŽRS.

Prema podacima koje nam je dostavio menadžment Željeznica RS, ukupni dugovi ŽRS su za Telebakovog mandata 2004. bili skromnih 31,3 miliona KM, ali su do kraja 2007. godine, kada su kontrolu nad ŽRS već preuzeli kadrovi SNSD-a, porasli na 125, 4 miliona KM.

Revizorski izvještaj, koji je potpisao tadašnji glavni revizor javnog sektora RS Boško Čeko, navodi za 2003. godinu gubtak ŽRS od 9,8 miliona KM, a za 2004. od 15,6 miliona KM. Čeko je navo da su u finansijskim izvještajima iz tog perioda „prihodi precjenjeni, a rashodi potcjenjeni“, a imao i drugih primjedbi na račun Telebakovog menadžmenta, od toga da je „ograničavao pristup“ nadlženom inspektoru, do nepoštovanja propisa prilikom nabavki, popisa imovine, vođenja knjigovodstva. Ipak, u tom revizorkom izvještaju se navodi i da su „prihodi od prevoza roba i putnika povećani za 30 odsto“.

I  mnogi radnici, sindiklaci i poznavaoci prilika, koji se ni u čemu drugom ne slažu, tvrde da je Telebak bio najuspješniji direktor ŽRS. Tako su željezničari koji su štrajkovali 2017. godine prizivali njegov povratak, sjećajući se kako su u Telebakovo vrijeme plate bile redovne, a radna mjesta sigurna. 

- Radilo se, ja sam išao za robom, da bismo je prevozili željeznicom, drugi direktori su išli za drugim ciljevima – kaže Telebak.

Idući „za robom“ Telebak je stigao u zatvor. Nakon smjene sa direktorske pozicije, osuđen je na godinu i deset mjeseci, između ostalog i zato što je ustupio zemljište ŽRS privatnoj firmi „Peti Neplan“ iz Prijedora za izgradnju robnog terminala. Osuđen je i za potpisivanje ugvora za prodaju tertnih vagona ispod cijene. Za zloupotrebi položaja u tom procesu odgovaralo još 12 Telebakovih saradnika i članova uprave ŽRS. Četrnaesti optuženi Slobodan Mirković, koji je priznao krivicu i odlučio da, kao ključni svjedok, svjedoči protiv ostalih optuženih, ubio se pucavši sebi u glavu. 

Ipak, Telebak i danas tvrdi da je „ležao u zatvoru ni kriv ni dužan“ i da nije nanio nikakvu štetu RS.

- Naprotiv, štete su nastale kada su, prije njihove realizacije, raskinuti ugovori koje sam ja potpisao – kažeTelebak.

Tvrdi da je sve radio na korist preduzeća, a da su mu ovu i niz drugih krivičnih prijava „spakovali“ protivnički krugovi u ŽRS po nalogu „pojedinih ljudi iz PDP-a, ali i SDS-a“, jer, kako tvrdi, nije htio da sluša ničije direktive. 

Po izlasku iz zatvora za Telebaka nije bilo mjesta u ŽRS, pa je posljednju godinu do penzije odradio u Gradskoj upravi Doboj, pod pokroviteljstvom  živopisnog SDS-ovog gradonačelnika Obrena Petrovića.

Telebak se hvali da su u njegovo vrijeme Željeznice RS bile i „socijalna ustanova“.

- Imali smo oko 3.600 zaposlenih, a među njima i oko hiljadu izbjeglica i ratnih vojnih invalida iz svih krajeva od Trebinja do Han Pijeska, koji nisu dolazili na posao, ali su primali minimlnu platu i uplaćivali smo im doprinose, pa su tako dočekali penziju. Ko god je zakukao da mu fali godinu dvije do penzije ili da mu nije povezan staž, primili bismo ga. Sve je to bilo legalno, oni su se vodili da su na čekanju – kaže Telebak.

Bilo kako bilo, od direktorovanja Telebak nije imao neke naročite lične koristi. Odležao je 15 mjeseci u zatvoru i danas kao penzioner ima ono što je imao i prije rata: stan u kojem živi u Doboju, a koji je kupio nakon što je prodao stan u Sarajevu, koji je dobio od države u vrijeme samoupravnog socijalizma, te imanje u Salakovcu kod Mostara koje je naslijedio od oca.

Petko Stanojević, direktor Željeznica RS od  2007. do 2010.godine

Napravio 70 miliona KM gubitaka, pa otišao u politiku da ćuti i prima platu


(Petko Stanojević)

Petko Stanojević, imenovan je 2007. za generalnog direktora Željeznica RS, kao kadar SNSD-a, nakon što je ovo preduzeće prošlo kroz velike probleme, uzrokovane  korupcijom, borbom interesnih grupa za prevlast i štrajkom željezničara. Bio je i ranije u upravi ŽRS i prvi je podnio krivičnu prijavu za zloupotrebu položaja protiv svog prethodnika Sretena Telebaka (SDS). Telebak je smjenjen, a potom osuđen na 22 mjeseca zatvora zbog nezakonitih radnji sa zemljištem ŽRS i prodajom vagona.

Stanojević je dočekan kao spasilac i „najmlađi direktor u istoriji željeznica u BiH“, kojeg su podržavali i pojedini sindikalni lideri. Za tri godine mandata mlada nada ŽRS primiće više od 500 novih radnika i postaviti rekord od 3.660 zaposlenih u Željeznicama RS. Tako su Željeznice RS imale više od 10 zaposlenih po kilometru pruge, koja se koristi. Poređenja radi, u EU je prosjek jedan zaposleni po kilometru pruge, u Hrvatskoj dva, a u Srbiji pet radnika. 

Stanojevićevi politički protivnici i konkurenti u ŽRS su govorili da je bio u stanju da „zaposli cijelo selo“, ako selo obeća da će na izborima glasati za SNSD. Ova „investicija“ je njemu i njegovoj partiji dobro isplatila, je na izborima za Narodnu skupštinu RS 2010. dobio  skoro 10.000 glasova, ali je za preduzeće koje je vodio bila pogubna.

Za Stanojevićevog mandata nagomilano je, prema bilansima uspjeha, koje je objavila Banjalučka berza,  više od 70 miliona maraka gubitaka. Iz njegovog doba datira i dug radnicima od oko 20 miliona maraka, koje su oni naplatili tek nedavno, nakon dugih sudskih sporova, i iz novca od kredita Svjetske banke, koje će vraćati građani RS do 2051. godine.

Ukupni dugovi Željeznica RS su, prema podacima koje nam je dostavila uprava ovog preduzeća, krajem 2007., prve godine „vladavine“ Petka Stanojevića, iznosili 125,4 miliona KM, da bi pred njegov odlazak sa funkcije narasli na 13,8 miliona KM. Poređenja radi, kraj 2004. godine Željeznice su dočekale sa „samo“ 31,3 miliona KM duga.  

Još je dramatičnije rastao akumulirani gubitak ŽRS, tokom Stanojevićevog mandata: sa 98,3 miliona KM u 2007. godini narastao je na skoro 167,3 miliona KM na kraju 2010. godine, svjedoče podaci uprave ŽRS.

Istovremeno, za Stanojevićevog mandata su subvencije iz budžeta RS za Željeznice RS bile najizdašnje. Prema podacima Ministarsva saobraćaja RS, 2008. je uplaćeno 32.487.370 KM, naredne godine 33.318.000 KM, a 2010. godine 32.000.000 KM, što znači da su građani RS za tri godine u Željeznice upumpali skoro 100 miliona maraka. Ipak, Stanojević nije bio zadovoljan, pa je u medijima izjavljivao da bi Željeznicama iz budžeta bila potrebna duplo veća injekcija, od čak 60 miliona KM godišnje, da bi „isplivale iz krize“.

Stanojević je najavljivao da će „nabaviti talgo vagone“ i nove teretne vagone iz Poljske ili Češke. Pohvalio se i rekonstrukcijom pet kilometara pruge kod Doboja, koja je koštala skoro 33 miliona evra, tvrdeći da će tom prugom, ako bude dobrih vozova, oni juriti brzinom od 120 kilometara na sat.  

- Od Doboja i Banjaluke je oko 90 kilometara, moguće će biti stići za manje od sat – rekao je Stanojević 2009. za „Nezavisne novine“. Milioni su potrošeni, a savremeni talgo voz Željeznica Fedracije BiH, jedini voz ove vrste koji vozi kroz RS, ni danas ovom prugom ne može voziti brže od šezdesetak kilometara na sat.

Stanojević je nakon ovakvih uspjeha u ŽRS izabran u  Narodnu skupštinu RS, a njegov poslanički mandat ostaće upamćen po tome što je ćutao, glasao po nalogu partije i primao punu poslaničku platu od 3.500 KM mjesečno. Tako je prema izvještaju Cntara civilnih incijativa za 2013. godinu, Stanojević ni jednom nije javio za riječ, nije učestvovao ni u jednoj raspravi i nije podnio ni jednu inicijativu.

Ipak, mediji su pisali o njemu i to u crnoj hronici. Godine 2012. Narodni poslanik Petko Stanojević odgovarao je pred sudom za porodično nasilje, jer je, kako je navedeno, pretukao svoju ljubavnicu, inače tada zaposlenu u kabinetu gradonačelnika Doboja Obrena Petrovića. 

Pisanje da je toj ljubavnici kupio novi stan u elitnoj zgradi u centru Doboja, nikad nije demantovao.

Nakon poslaničkog mandata, Stanojević je prešao u SDS, mada je tvrdio da „nije potpisao pristupnicu“, i postao čovjek od povjerenja Obrena Petrovića. Prvo je nagrađen foteljom direktora gradskog „Vodovoda“, a potom sa dobio funkciju načelnika Odeljenja za evropske integracije  u Gradskoj upravi.

Mada se špekuliše da sebi i SNSD-u, za mandata u ŽRS, nije obezbijedio samo glasove, nego i sasvim konkretne koristi, nikad nije osumnjičen za zloupotrebu položaja, niti je u javnost procurio neki skandal te vrste. 

Petko Stanojević nije odgovarao na pozive novinara „Frontala“, niti na poruke kojima smo tražili njegov komentar.

Dragan Savanović, direktor Željeznica RS od 2011. do 2018. godine

Gomilao gubitke, vagone stavio pod hipoteku, a sebi obzbijedio biznis


(Dragan Savanović)

Daragan Savanović je na čelo Željeznica RS imenovan 2011. godine, kao kadar DNS-a iz Prijedora i čovjek blizak dugogodišnjem lideru ove stranke sugrađaninu Marku Paviću.

Na direktorsko mjesto u ŽRS došao je sa pozicije direktora gradske „Toplane“ u Prijedoru. Javnosti je, međutim, malo poznato da je prije direktorovanja u „Toplani“ imao zanimljivu karijeru. Naime, Savanović je u ratu bio jedan od lidera SDS-a, a od 1992. potpredsjednik Skupštine opštine Prijedor i član, a po nekim informacijama i potpredsjednik Kriznog štaba u ovom gradu u doba masovnog progona Bošnjaka i Hrvata. Od 1998. godine, za mandata ministra saobraćaja Marka Pavića, bio je njegov zamjenik.

Kada je preuzeo ŽRS, preduzeće je već bilo opterećeno višemilionskim  dugovima i gubicima, tako da je zatekao više od 167 miliona KM akumuliranog gubitka. Mada je najavljivao veliko spremanje, Savanović je nastavio da slaže gubitke, koji su se, prema bilansima uspjeha, objavljenim na sajtu Banjalučke berze, kretali između 21,3 miliona KM, do skoro 34 miliona maraka godišnje.

Interesantno je da su gubici bili najveći u godinama izbora, pa je tako 2014. završena sa rekornim minusom od 33,8 miliona KM, dok je izborne 2016. godine gubitak iznsio skoro 30 miliona KM.

Tako je Savanović za sedam i po godina mandata „nakupio“  više od 148 miliona KM gubitaka, ali je ipak akumulirani gubitak ŽRS sveden na 119 miliona KM, zahaljujući uglavnom „obaranju“ vrijednosti kapitala preduzeća, a dugovi ŽRS su sa nasleđenih 137,8 miliona porasli na vrtoglavih 384,4 miliona KM.

Ipak, Savanović tvrdi da nije „ni najmanje“ odgovoran što je preduzeće koje je vodio sedam i po godina ostavio u rasulu.

- Iz dokumentacije se sve vidi, ko hoće iskreno da istraži situaciju, lako će zajključiti da nisam ni najmanje zaslužan za sadašnje stanje u Željeznicama RS – tvrdi Savanović.

A „dokumentacija“ prikupljena iz više izvora svjedoči da je za Savanovićevog mandata Željeznica bila konstantno u gubicima, iako je preduzeće svake godine primalo subvenciju iz budžeta za finansiranje infrastrukture i putničkog saobraćaja, u iznosu od 25 miliona KM godišnje, što je, doduše, manje nego što su primali njegovi prethodnici.

Njegov mandat su obilježili i drugi dramatični momenti. Tako je 2015. zbog pokrivanja dugova, koji su bili veći od imovine preduzeća,  akcijski kapital ŽRS sa ranijih  245 miliona samnjen na svega 50.000 KM. Godišnji fond plata zaposlenih u ŽRS je za Savanovićevog mandata dostigao skoro 60 miliona KM, mada je broj zaposlenih smanjio sa nasleđenih 3.660 na oko 3.000, koliko ih je bilo na početku procesa restrukturiranja, uz pomoć kredita Svjetske banke.

Upravo zbog kredita Svjetske banke, a kako bi se smanjio broj zaposlenih u ŽRS, 2017. godine su izmjenjeni Zakon o željeznicama i Zakon o PIO, kako bi željezničari mogli u penziju po povlaštenim uslovima. Rezultat je, međutim, bio da su u raniju penziju odlazile uglavnom mašinovođe, otpravnici, skretničari i drugi željezničari od zanata, koji su imali benificirani ili ratni radni staž, dok su kancelarijski radnici, među kojima je, po tvrdnjama sindikalaca, bilo čak i frizerki i konobara primljenih preko veze, ostajali na radnim mjestima. 

Savanovićev mandat će ostati upamćen i po tome štu su vagoni Željeznica RS stavljeni pod hipoteku, zbog nagomilanih više od 40 miliona KM dugova za poreze i doprinose, koje preduzeće nije bilo u stanju da izmiruje, ni uz dva reprograma. Tek nedavno ti su dugovi sanirani, a vagoni „oslobođeni“ od hipoteke, ali zahvaljujući novcu iz kredita Svjetske bake, koji će desenijama vraćati građani RS. 

Savanovićev mandat će ostati upamćen i po dugotrajnim i žestokim štrakovima. Radnici su se za isplatu zarada borili čak i blokadom pruge i štrajkom glađu, a onaj najdramatičniji, iz septembra 2017. prekinut je tek nakon što je tadašnji predsjednik RS Milorad Dodik došao među pobunjene željezničare, obećao im platu i odveo ih na piće u stanični bife.

Vođa štrajkova na Željeznicama RS, Čedomir Čedo Knežević, je nekoliko mjeseci kasnije nađen mrtav u svojoj kući u okolini Prijedora. Ustavnovljeno je da je umro prirodnom smrću, ali je višemjesečni štrajk glađu sigurno imao uticaja na njegovo zdravlje.

Ipak, neki poznavaoci prilika u Željeznicama RS, smatraju da je Savanović naslijedio takav haos, da nije mogao učiniti mnogo.

- Svi su raniji direktori primali „svoje“ radnike, tako da je Savanovića dočekalo 3.600 zaposlenih i zaostatak od dvije plate. On je uzeo nepovoljan kredit od 10 miliona samo da bi se mogao pohvaliti da je isplatio te plate. Tada počinje konačni sunovrat – rekao je ranije za „EuroBlic“ Simo Cvjetković, predsjednik Sindikata mašinovođa u ŽRS.

Međutim, uz loše ili iznuđene poslovne odluke, Savanovića su pratile i optužbe za korupciju. Tako se navodilo da je, istina ne samo za njegovog mandata, „nestalo“ zemljište Željeznica vrijedno oko 60 miliona KM, te da je istovremeno najdugovječniji direktor ŽRS stekao priličnu privatnu imovinu. 

Pred kraj njegovog mandata, kada je već ugovoren kredit Svjetske banke od 100 miliona KM za restrukturiranje ŽRS, koje se ustvari svodi na „peglanje“ dugova prema radnicima i Poreskoj upravi, u javnost isplivala priča o tome da je Savanović osnovao mikrokreditnu organizaciju „Taurus“, u koju je, sa još četvoro ortaka bliskih DNS-u, uložio pola miliona KM. Pojedini mediji su čak pisali da je Savanovićeva mikrokreditna organizacija kanal za korupciju, preko kojeg se „kupovao“  ostanak na radnom mjestu u ŽRS.

Mada je ranije priznao da je suosnivač ove MKO, Savanović je sada odbio da komentariše optužbe na njegov račun.

-Sve su to gluposti, koje ne želim da komentarišem – rekao je kratko Savanović.

Mada mu je mnogo puta prijetila smjena, zbog loših poslovnih rezultata, pa i optužbi da su ga, kako je rekao jedan opozicioni poslanik „pijanog iznosili iz direktorskog kabineta“, Savanović je ostajao na poziciji, sve do novembra prošle godine. Tada mu je presudio lično Milorad Dodik, porukom da je Savanović jedan od „magupa“, koji su radili protiv njega u predizbornoj kampanji.

Špekulisalo se da će Savanović, kao i neki raniji direktori RS, nakon smjene u ŽRS biti „udomljen“ na direktorskoj poziciji u Bosanskohercegovačkoj javnoj željezničkoj korporaciji, gdje je trebalo da smijeni dugogodišnjeg predstavnika RS i jednog od prvih direktora ŽRS Marinka Kontića, koji odlazi u penziju.

Ta kombinacija je, s obzirom na aktuelni raspored političke moći na nivou RS i BiH, sada teško ostvariva, ali Savanović ipak nije loše prošao. Kako je potvrđeno u menadžmentu Željeznica RS, on je ostao   u ovom preduzeću i to na visokoj poziciji pomoćnika generalnog direktora. 

Osim što je u menadžmentu ŽRS pomjeren za jednu stepenicu niže, ni Savanović, kao ni njegovi prethodnici, sa izuzetkom Sretena Telebaka, nije odgovarao za propast Željeznica RS.

 

*Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)

 

Frontal
 
 

 

 

  

 


 

Twitter
Anketa

Smatrate li da je bolje raditi u privatnom ili u javnom sektoru?

Rezultati ankete
Blog