Društvo

"Balkan girl" - prvi srpski restoran u sibirskom gradu Krasnojarsku

Prvi strani restoran koji je prije dvadesetak godina otvoren u sibirskom gradu Krasnojarsku bio je srpski. Mještani pričaju da su po otvaranju čekali u redovima da bi u njega ušli. I danas se nalazi na istom mjestu — u centru grada, samo je u međuvremenu promijenio enterijer.

„Balkan gril“ je i dalje na dobrom glasu. Krasnojarci ga znaju kao mjesto gdje se može dobro pojesti i popiti. Dolaze tu i malobrojni Srbi, Hrvati, Slovenci i drugi sa prostora bivše Jugoslavije, koji rade i žive u ovom gradu. Navraćaju i stranci.

Atmosfera je prava domaćinska. Upravnik restorana Jovan Bibić na vratima lično dočekuje svakog gosta, kao da mu u kuću ulazi.

„Ovo je prvi strani restoran u ovom dijelu Sibira. Otvoren je 1999. godine. U Moskvi je tada bilo dosta srpskih restorana, ali vlasnik ’Balkan grila‘ je došao ovdje i pokrenuo posao. Svaka mu čast na hrabrosti, jer nije bilo lako otići tako daleko i upustiti se u sve ovo. U to vrijeme ovdje nije imalo šta da se kupi, pa je jelovnik bio sastavljen od petnaestak jela. Danas imamo 121 jelo, ali ima i sve da se kupi“, priča Bibić za Sputnjik.


„Balkan gril“ je na glasu kao mesto gdje se može dobro pojesti i popiti

On je uvjeren da je većina Rusa ovdje dolazilo zbog naziva restorana i srpske zastave koja se nalazila na ulazu.

„Ljudi koji u ovom dijelu Sibira znaju za Srbe i pravoslavlje sa zadovoljstvom su ovdje dolazili, bez obzira na to šta će jesti, a ako im se još i dopalo to što su jeli odmah su postajali stalni gosti i bili su nam dobra reklama“, navodi Bibić.

Rusi obožavaju srpske pljeskavice, vole i našu teleću čorbu, pihtije, salate i sve sa roštilja: ćevapčiće, bijelu vešalicu…

Vole i naša pića, a najviše šljivovicu.

„Njima je važno samo da je srpsko, ma šta to bilo. Imamo goste koji nam kažu da ih obavezno pozovemo kad pravimo gibanicu ili sarmu. Svake nedjelje pravimo gibanicu ili pitu sa mesom i tada častimo svakog gosta“, priča upravnik restorana.

U sibirskim prodavnicama se mogu naći srpski suhomesnati proizvodi, ali se u restoranu ne snabdijevaju tom robom.

„U Moskvi imaš sve, ali dok to stigne ovdje cijena je veoma visoka, pa nam je to neisplativo. Mogu se kupiti i ajvar, pinđur ili ljutenica — srpska, makedonska ili bugarska, ali je takođe skupo. Recimo, 200 grama ajvara košta 400 rubalja (oko 5,3 evra), to je pretjerano“, dodaje on, izražavajući nadu da će se uskoro nešto po tom pitanju promijeniti, jer postoje takve najave.

Pored Bibića u restoranu rade još trojica Srba, koji su rodom iz Beograda ili Čačka. Šef kuhinje je Miodrag Stefanović, za koga kažu da je „srce restorana“, a konobari su Goran Raičković i Saša Mitrović. Ima i Rusa, koji tu godinama rade i složan su kolektiv.

„Družimo se, poštujemo jedni druge. Plate su redovne i svi su zadovoljni“, dodao je Bibić.


Bibić je u daleki Sibir stigao prije više od decenije. U Rusiji se dobro snašao i tu je ostao.

„Kada sam došao ovdje bio sam iznenađen kako Rusi praznuju i kako poručuju u restoranu. Oni počinju od predjela, pa supica, pa međujelo, pa glavno jelo, pa desert, pa sirevi, pa kafa, pa na kraju konjak. Tako je bilo i kod nas prije 40 godina, ali se to izgubilo. Vole Rusi i da drže zdravice, odnosno, kako oni to zovu, tost. Kada se okupe to liči na našu slavu, na pravi praznik“, priča Bibić.

Posebno mu se dopada i kako se Rusi dotjeruju za izlazak u restoran.

„Rusi i danas idu na predstave u fraku, bijeloj košulji i sa leptir mašnom, a posle teatra rezervišu sto u restoranu. To je kao za vrijeme carske Rusije i Romanovih. Ja sam se oduševio kad sam ih vidio tako sređene. Čovjek dođe ovdje sa ženom, ona skine bundu, a ispod prelepa večernja toaleta. Sve djeluje tako uzvišeno. Imaju tu kulturu, što se kod nas i u Evropi izgubilo. Takođe, i mnogi gosti neplanski dođu, pa pitaju: ’Izvinite, ja sam sportski obučen, da li mogu da uđem?‘. Ili, recimo, dođu usred zime, na minus 40, potpuno sređeni, ali u čizmama, pa se žene ovde preobuju u cipele na štikle da bi lijepo izgledale. Takve goste je zadovoljstvo poslužiti“, kaže Bibić.

Kada je došao u Rusiju nije znao ni reč ruskog jezika, pa ga je učio radeći.

„Nakon godinu-dvije mog boravka ovdje dolaze neki gosti i jedan govori: ’Vidite da je srpski restoran. Pogledajte upravnika, čist Srbin, a ni ruski ne zna kako treba‘. Onda me je on posavjetovao da nikad ne progovorim tečno ruski jezik. Rekao je: ’Kada uđemo u ovaj restoran i čujemo kako pričaš mi znamo da smo u srpskom restoranu‘. Njima se sviđa taj akcenat i smatraju ga nekom vrstom ’začina‘, koji dodatno daje šarm ovom mjestu.“

U restoranu puštaju razne vrste muzike — i srpsku i stranu, a Rusi obično traže Gorana Bregovića, koji je u Rusiji veoma popularan. Oni stariji vole da čuju i legende Đorđa Marjanovića, Radmilu Karaklajić i Mikija Jevremovića.

Mnogi gosti na izlazu iz restorana često na srpskom kažu: „Hvala“, a mnogi su srpski naučili ljetujući u Crnoj Gori ili radeći u Srbiji.

U Krasnojarku živi tek 20-30 Srba, kaže Bibić. Nije bilo lako navići se na oštru zimu i minuse od 40 stepeni, ali se rukovodi onom sibirskom poslovicom: „Sibirac nije onaj ko trpi hladnoću, već onaj ko se toplo obuče“.

 

Izvor: rs-lat.sputniknews.com

 

 

Twitter
Anketa

Koji od navedenih gradova/opština u BiH biste najradije posjetili?

Rezultati ankete
Blog