On je pažnju plijenio pisanjem na rubu komentara i svakodnevnih refleksija o stvarnosti naših vremena i njihovih protagonista. Svojevrsni književni fenomen Moma Kapora prisutan je u našoj književnosti više od tri decenije.

Kapor je diplomirao slikarstvo 1961. godine na beogradskoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Nedeljka Gvozdenovića. Pored velikog broja slika koje je ostavio, objavio je i veliki romana i zbirke priča.

Autor je i velikog broja dokumentarnih filmova i televizijskih emisija, a po njegovim scenarijima snimljeno je nekoliko dugometražnih filmova.

Neka od njegovih najpoznatijih djela su romani "Provincijalac", "Ada", "Zoe", "Od sedam do tri", "Zelena čoja Montenegra", "Poslednji let za Sarajevo", "Hronika izgubljenog grada", "Beleške jedne Ane", "Hej, nisam ti to pričala".

Njegova djela su prevedena na francuski, njemački, poljski, češki, bugarski, mađarski, slovenački i švedski jezik.

Kapor je umro je u Beogradu 3. marta 2010. godine, a iste godine, u novembru, njegova supruga Ljiljana osnovala je Zadužbinu "Momčilo Momo Kapor" i ustanovila godišnju nagradu iz oblasti književnosti i likovne umjetnosti koja nosi njegovo ime, kao i festival "Momin krug".

Uživajte u nekim od njegovih najljepših citata:

“Stvari ne vrijede onoliko kolika im je cijena, već onoliko koliko smo u njih uložili ljubavi.”

”Nikada nemamo dovoljno vremena za one koji nas vole, već samo za one koje mi volimo.”

“Ljubav… Ona je teška kao bolest i kada čovjek ima sreće da je preživi, zauvijek mu ostanu ožiljci koji probadaju u određeno vrijeme; pri pomenu nekog imena, u nekom blijedom predvečerju, uz muziku koju smo nekada zajedno slušali, čak i pri letimičnom pogledu na ulični sat pod kojim smo se sastajali.”

“Ne, nije me sramota da stojim na buvljaku i prodajem osjećanja. Moja su! Važno je da ne kradem, a od nečega se mora živjeti.”

“Postoji li vječna ljubav? – Nisam vječan pa ne znam.”

“Možda se sreća sastoji u tome da na vrijeme prestanemo sa trkom za srećom? Da stignemo do života prije no što nam ljekari zabrane pušenje, alkohol, hranu, kupanje, sunčanje i ljubav?”

“Danas svako ima mobilni telefon, ali mnogi nemaju kome da telefoniraju. Nikada sastaviti sva dobra.”

“Traži se jedna polovna nedjelja, bez vijesti o nesrećama i ratovima! Traže se prijatelji, makar dotrajali, svi oni iščezli, raseljeni, izgubljeni, poženjeni, traže se svi oni što su nas raznosili komad po komad, dio po dio: dijelove našeg vremena, naše ljubavi, traže se da vrate ljubav.”

“Čovjeku se obično dešava ono čega se najviše plaši. Jer, to ne postoji nigdje, osim u njegovoj glavi. Onda izađe iz glave, uobliči se, izazove sudbinu i dođe. I to je dobro. Inače bi se čitava stvar pretvorila u rutinu. A navika, šta je? Neka vrsta smrti.”

“Čovjek može da nađe koliko god hoće prijatelja sa kojima će da priča, ali malo je onih sa kojim će da ćuti.”

“Ne treba se plašiti samoće. Ona je plemenita, ona je dio našeg života, baš kao i okupljanje. Ali nju ne može svako da izdrži! Ona nije za slabe, koji neprestano moraju da budu okruženi drugima da bi zaboravili koliko su slabi. I ne može svako iz svoje samoće, poput školjke, oblikovati biser i pokloniti ga drugima. Jer, poznato je: ne pravi svaka školjka biser.”