Društvo

Fotografije, kuhinjski predmeti, bicikli, igračke - šta su sve ponijeli izbjegli iz Hrvatske (FOTO)

Fotografije, kuhinjski predmeti, bicikli, igračke... Izbjegli iz Hrvatske čuvaju mnogo toga što ih podsjeća na nekadašnji život. Ovo je priča o tim sitnicama koje život znače.

Svaki početak avgusta donosi buru u odnosima Srbije i Hrvatske.

Dok Hrvatska obilježava "Dan pobjede i domovinske zahvalnosti" i "Dan branitelja", atmosfera u Srbiji je mnogo mračnija.

Prošle su 24 godine od kako je više od 200.000 Srba moralo da napusti domove na područjima Banije, Like, Korduna i sjeverne Dalmacije.

Oni danas žive neke nove živote.

Neki su odrasli i u međuvremenu dobili djecu, neki se skućili, a neki odselili na skroz drugi kraj svijeta - ali svi i dalje čuvaju nešto što ih vezuje za nekadašnji život.

Bi-Bi-Si na srpskom vam donosi pet priča o ljudima i njihovim stvarima koje život znače.


(Stara fotografija Željka Napijala, dok je još bio dječak, i njegove porodice)

Fotografije Željka Napijala

Moja mama je iz Hrvatske ponijela dvije kese.

U jednoj su bili albumi sa slikama, koje sam prije par godina ponio u Kanadu.

Tu su slike mog prvog rođendana, kad sam bio beba, pa kad sam bio kod babe, kad su se mama i tata vjenčali, kad polazim u prvi razred... Uglavnom stvari kojih se ne sjećam.

Ne mogu ni da zamislim da nemam te slike, to bi mi bilo strašno. Zato sam ih i ponio, da mogu da se prisjetim.

A u drugoj kesi je bila moja stara garderoba - te stvari su mi već bile male, ali je htela da ih ponese.

Sebi je ponijela samo ono što je imala na sebi.

Još gore mi je što nismo otišli zajedno - ja sam otišao sedam dana ranije, tata me je ubacio u kombi Crvenog krsta, a ona je krenula sa onim hiljadama ljudi...

Bila je sa komšinicom, pa su im se pokvarila kola, pa su trčale pet kilometara do nekog autobusa... Nekoliko dana nisam uopšte znao gdje je.

Javila se tek kad je našla telefon, da je živa.

Moja mama bi za to i u svemiru našla telefon.

Željko Napijalo ima 35 godina i već dugo živi u Kanadi. Radi u banci.


(Dio kuhinjskih stvari koje roditelji Aleksandre Bibić i dalje čuvaju)

Escajg Aleksandre Bibić

Naša kuća nije skroz uništena, iako je unutra sve izgorilo.

Poslije rata, kad se sve smirilo, moja tetka iz Šibenika je otišla tamo i našla tanjire, escajg i tako neke kuhinjske stvari.

Sve to je poslala mojima i sve to i dalje čuvamo.

Ništa drugo nismo ponijeli sa sobom, jer nismo imali vremena... Da smo ostali samo dan duže, više nas ne bi bilo.

Escajg i dalje koristimo, ali rijetko, samo kad je neki specijalan povod.

Danas nisam nešto posebno vezana za njega, ali moji jesu... Baš. I ja sam bila ranije, ali prošlo je dosta vremena. Šta da se radi, imala sam samo četiri godine tada.

To je jedino što je sačuvano, otišli smo bez ičega. Moj tata je imao samo pet dolara kod sebe.

Teča je stradao. Htio je da ide svojim kolima, ali su se ona pokvarila. Popravio ih je, ali su centru Knina ponovo stala. Tu su ga ubili.

Tata je pokušao da krene po njega, vratio se, ali bilo je kasno.

Inače, smršao je tada devet kilograma za sedam dana.

Aleksandra Bibić ima 28 godina. Završila je novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Nedavno je postala majka, pa se trenutno najviše zanima bebom.


(Ratko kao dečak i jedan od kamiončića koji i dalje čuva)

Kamiončići Ratka Stambolije

Iako sam u vrijeme Oluje imao samo tri godine, i ja sam uspio da ponesem nešto sa sobom - dva kamiončića.

Bio sam suviše mali, pa znam samo ono što su mi roditelji pričali.

Kažu da sam, kada sam vidio da svi trče i trpaju stvari u traktorsku prikolicu, i ja potrčao i donio ono što mi je tada bilo najbitnije na svijetu - igračke.

Pored odjeće, dokumenata i nešto fotografija, postoje još samo dvije stvari koje smo kao porodica donijeli u Srbiju.

To su kasetofon i bicikl.

Priča oko kasetofona je jednostavna - otac kaže da je, kada je posljednji put ušao u kuću i pogledao unaokolo, vidio taj, u to vrijeme novi kasetofon i da ga je mahinalno ponio.

A bicikl je imao praktičnu stranu.


(Ratkov otac i bicikl kojim je stigao u Srbiju)

U svoj toj zbrci se za mnogo ljudi nije znalo gdje su. Moj otac je prvo krenuo mopedom, jer je bilo lakše da se kreće uz kolonu, kako bi saznao gdje je ko od naše familije i rođaka, ali se moped pokvario, pa je uzeo bicikl.

I tako je i bicikl stigao za Srbiju, vožen duž cijelog koridora.

Sad jedan moj preostali kamion i bicikl čekaju neka bolja vremena, da ih vratimo u pređašnje stanje.

Kasetofon i drugi kamion su nastradali tokom godina.

Ratko Stambolija ima 27 godina, bavi se marketingom i menadžmentom, a radi za jednu japansku kompaniju.

Završio je Visoku elektrotehničku školu i zvanično je inženjer računarstva.

Kaže, naslijedio je kolekciju starog novca od oca, pa se bavi numizmatikom.

Oluja

Operacija Oluja trajala je od 4. do 8. avgusta i njome je okončan četvorogodišnji sukob u Hrvatskoj.

U toj akciji raseljeno je više od 200.000 Srba, a pripadnici hratskih snaga ubili su oko 80 civila koji su bježali u koloni traktora i automobila, nalazi su Međunarodnog suda pravde.

Prema podacima Helsinškog odbora za ljudska prava, do kraja 1995. godine ubijeno je oko 400 Srba koji su odlučili da ostanu u svojim kućama.

Ukupan broj žrtava i dalje je predmet sporenja Srbije i Hrvatske.

Haški tribunal osudio je 2011. generale Anta Gotovinu i Mladena Markača na po 18 godina zatvora zbog Oluje, ali su oni oslobođeni presudom Žalbenog vijeća.

Prema popisu iz 1991. godine, u Hrvatskoj je živjelo oko 500.000 Srba, a danas ih je oko 150.000.


(Pored ove stolice Jelena Relić čuva i fotografije, koje su joj, kako kaže, uspomena na život u Hrvatskoj)

Stolica Jelene Relić

Ne mogu da izdvojim baš jednu stvar.

Ima to neko dječije ćebe koje sam ponijela. Kad smo krenuli, imala sam dijete od godinu i tri mjeseca i jedno od četiri godine.

Spakovali smo uglavnom njihove stvari i nešto što sam znala da će mi biti potrebno da njih zbrinem.

Da li to ćebe čuvam zato što mi je uspomena na sve to? Ne, ne mogu.

Čuvam gomilu stvari koje sam poslije dobila u Beogradu od ljudi koji su nam priskočili u pomoć i pomogli nam da se skućimo. To čuvam.

Još uvijek imam neku drndavu staru stolicu na kojoj i stalno sjedim jer je to bila prva stolica koju sam dobila. Prva stvar koja je opet bila moja.

A iz tog putovanja nemam ništa.

Ponijela sam slike odozdo, da mi budu uspomena na to tamo. To imam. Najviše slike... Slike i dječje stvari.

Za sebe i supruga nisam ponijela gotovo ništa, kako smo se tada obukli tako smo i krenuli.

Jelena Relić ima 59 godina, diplomirana je farmaceutkinja i radi u privatnoj apoteci.

Kaže, skućili su se prije desetak godina, kada su prodali imovinu „dole" i na kredit kupili stan. Prethodno su razmišljali kako da odu u inostranstvo, ali nisu uspjeli.

„Deca su mi završila fakultet i jedno i drugo. Rade i jedno i drugo", ponosno ističe.

Gejmboj Tanje Korolije

Imala sam osam i po godina, pa se ne sjećam baš svega.

Nismo bili baš u koloni, krenuli smo par dana ranije.

Sjećam se da je mama spremila dvije velike kese, to jest, džaka. Tata ju je onda grdio, kao, „šta će ti to, vratićemo se".

Moji su ponijeli i diplome, radne knjižice, nešto garderobe, dva albuma slika... Ponijeli smo i Tetris i Gejmboj, koji i dalje imam.

Pamtim taj Tetris, bio je krem boje, a gejmboj je bio one originalne sive.

Stalno smo ga igrali kad smo došli u Kačarevo - selo blizu Pančeva - gdje smo saznali da je pao Knin i da nema povratka.

Mislim da ga brat i dalje čuva. Bilo nam je žao da ga bacimo, iako na baterije više ne radi, a onaj punjač se odavno pokvario.

Ketridž je imao više od 30 igrica.

Tanja Korolija ima 32 godine i radi u banci. I ona je nedavno postala majka, pa kaže da se trenutno „najviše bavi bebom".

 

Izvor: bbc.com

Twitter
Anketa

Gdje planirate doček Nove godine?

Rezultati ankete
Blog