Ispod znamenitog mosta od crvene cigle u gradu Sisku, nekih 50 kilometara od glavnog grada Hrvatske, Zagreba, nalazi se neobičan spomenik.

Spomenik prikazuje sedmero male djece kako stoje i sjede u "bazenu bez vode". Ali, ništa od toga ne sugeriše njegovu svrhu.

No, iako nije obilježen, spomenik je zapravo posvećen sjećanju na jednu od najvećih tragedija u istoriji ovog nekadašnjeg industrijskog grada: zloglasni koncentracioni logor za djecu iz Drugog svjetskog rata.

"Kreator spomenika Gabrijela Kolar lično je poznavala djecu koja su prikazana", rekla je za BIRN Sanja Horvatinčić sa zagrebačkog Instituta za istoriju umjetnosti.

"Dječaka koji sjedi, Milana, spasili su iz logora roditelji Gabrijele Kolar i srećom preživio je rat“, dodala je. „Komad, nazvan „Nedovršene igre“, jedinstven je spomenik. Lokalitet nekadašnjeg kampa pretvoren je u javni park sa dječijim igralištem. Takav koncept bio je namjerni i trebao je utješiti i pružiti nadu preživjelima rata."

Pedeset pet godina nakon što je sagrađen, za spomenik se teško može reći da daje nadu.

Način na koji su ga omalovažili vandali i činjenica da priča o djeci koju prikazuje, služi kao dopadljiva ilustracija trenutnog stava prema sjećanju na hrvatske dječije logore iz Drugog svjetskog rata.

Od nasilnog raspada bivše Jugoslavije, povećani su pokušaji reinterpretacije istorije Drugog svjetskog rata. Takav revizionizam često uključuje pokušaje negiranja žrtava ili zločina. Posljednjih godina u Hrvatskoj je to bio slučaj i sa dječijim koncentracionim logorima, a napori revizionista da ih brišu iz istorijskog sjećanja bacili su sjenu na sposobnost zemlje da se nosi sa svojom tragičnom prošlošću.

Procjenjuje se da su desetine hiljada djece internirani u razne kampove u Hrvatskoj tokom Drugog svjetskog rata, ponekad sa svojim majkama, ponekad sami.

Logorima je upravljao uglavnom hrvatski fašistički ustaški pokret, dok je jedan od njih (Lobor) bio pod kontrolom lokalnih etničkih njemačkih članova nacističke stranke.

Internirani su uglavnom bili Srbi, Jevreji, Romi ili antifašisti iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Još uvijek postoje tragovi nekadašnjeg logora u Sisku. Preko puta ulice od dječijeg spomenika, još uvijek stoji glavna zgrada kampa koja je danas pretvorena u bioskop i pozorište. Pomalo jezivo, danas zgrada nosi naziv „Kristalna kocka veselosti“.

S druge strane grada, preko puta groblja, u malom parku nalazi se nekoliko neupadljivih ploča koje prolaznike obavještavaju da je oko 2.000 djece - žrtava logora - zakopano pod njihovim nogama. To je vjerovatno posljednji preostali javni znak u gradu koji se izričito sjeća žrtava.

Sisak nije jedino ovakvo mjesto. Jastrebarsko, mali grad oko 80 kilometara zapadno od Siska, bio je mjesto drugog zloglasnog kampa.

Njegov dvorac, u kojem su nekoć bila smještena internirana djeca, nema znaka koji bi ukazivao na ono za što se koristio tokom Drugog svjetskog rata. Isto se može reći i za drugi dvorac u selu Gornja Rijeka, sjeverno od Zagreba, i drugim mjestima. 

Sam logor Jastrebarsko osnovan je u julu 1942. godine, učestvovanjem Katoličke crkve i dozvolom ustaške vlade, koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata vladala većinom dijelova današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine u ime svojih zaštitnika, iz nacističke Njemačke i fašističke Italije.

Nadalje, oni koji su bili internirani bili su uglavnom djeca zarobljenih ili ubijenih članova ili pristalica pokreta otpora vođenog od komunista, obično etnički Srbi iz zapadne Bosne ili okolnih krajeva Hrvatske. Samo u Jastrebarskom je bilo smješteno više od 3.000 djece, zaključila je poslijeratna komisija žrtava.

Ipak, mnogi u Hrvatskoj pokušavajući da revidiraju istoriju ističu da ustaški režim nije bio tako loš kako se obično predstavlja, te da je vodio računa o "siročadi".

Neki hrvatski istoričari tvrde i da su većinu, ako ne i sve grozne priče iz takvih logora izmislili komunisti s jedinom svrhom, a to je diskreditacija Crkve.

No, ipak žrtve tvrde drugačije. 

Jedna od potresnih priča jeste i priča 80-godišnjeg Bože Juda. Pothranjena i zanemarena djeca u kampu nosila su ono što mogu da dobiju u ruke, pa je zato Juda - iako dječak - nosio djevojčinu haljinu. Čudnim srećom, lokalni vozač autobusa i njegova supruga odlučili su da od kampskih vlasti zatraže da usvoje djevojčicu i oni su odabrali Božu.

Većina djece je često bili uskraćeni za usvajanje. U pravilu, to je podrazumijevalo promjenu njihovog identiteta i pozadine.

„Samo su katolici mogli usvojiti djecu i morali su ih odgajati kao katolike iako su svi vrlo dobro znali da su djeca pravoslavnog porijekla. Takođe, politički „sumnjičavi“ ljudi, oni osumnjičeni za kontakte sa otporom, nisu mogli da usvoje “, rekla je Nataša Mataušić, istoričarka koja radi u memorijalnom kompleksu logora Jasenovac koja trenutno piše doktorat o Diani Budisavljević.

Izvor: balkaninsight