Frontalno u EU

Povorka ponosa Sarajevo 2019. - "Ima izać"

Analiza sadržaja medijskih objava

Inicijativu da se organizuje Povorka ponosa u Sarajevu pokrenula je grupa aktivista i aktivistkinja iz cijele BiH (Prijedor, Banja Luka, Sarajevo, Bijeljina, Tuzla) kao vid protesta protiv nejednakosti i kršenja ljudskih prava lezbejki, gej, biseksualnih, trans, interspolnih i queer osoba. Među najvećim problemima LGBT  osoba u bosanskohercegovačkom društvu navedeni su nevidljivost, izoliranost, neprepoznatljivost, neprihvaćanje i nasilje, kako u javnom tako i u privatnom prostoru. “Sveprisutna homo/bi/transfobija, patrijarhat, seksizam, neravnopravnost spolova, kao i nedovoljna zainteresovanost institucija da se aktivno bave suzbijanjem nasilja i neravnopravnosti jesu glavni uzroci problema nevidljivosti LGBTIQ osoba”, navedeno je u programskom tekstu na internet stranici povorkaponosa.ba. Kao vrijednosti koje “Bosanskohercegovačka povorka ponosa” poštuje navedeni su antifašizam, ravnopravnost, solidarnost, sloboda, socijalna pravda, samoodređenje, sekularnost, inkluzivnost, antimilitarizam, vladavina prava, spremnost na dijalog i nenasilna komunikacija. Organizatori Povorke ponosa isticali su da je povorka protest u ime svih potlačenih, marginalizovanih i diskriminisanih u bosanskohercegovačom društvu, poput Roma, osoba sa invaliditetom, migranata, izbjeglica i dr.

Navedeni zahtjevi i istaknute vrijednosti ukazivali su da će polemika povodom organizovanja Povorke ponosa biti iznimno polarizovana s obzirom da unutar bosanskohercegoačkog društva nije teško uočiti iznimno suprotstavljene stavove, tako je jednima patrijarhalnost osnov “naše” tradicije i nešto što je neupitno i čime se ponosimo, dok je za druge nužno njeno prevazilaženje radi postizanja veće ravnopravnosti i pravičnosti. Jednaka podjeljenost prisutna je i po pitanju antifašizma i sekularizma, sa jedne strane je to “relikt komunističke diktature”, a sa druge vrijednosni okvir koji nam omogućava da živimo zajedno i solidarno sa svim različitostima koje nas prate. Vladavina prava se na jednoj strani povezuje sa doslovno shvaćenim principom većine prema kojem se nepriznavanje prava manjina opravdava voljom većine, dok na drugoj strani vladavina prava podrazumjeva jednakost svih građana i građanki pred zakonima zemlje  i neprestani rad  u cilju proširivanja prava i sloboda za sve ljude. Sve ove polemike zabilježene su u bosanskohercegovačkim medijima obuhvaćenim ovom analizom i biće opsežnije opisane prilikom predstavljanja vrijednosne orijentacije medijskih objava. 

“Mislim da je od izuzetnog značaja da se sve teme koje su vezane za bazična prava akcentiraju u našem medijskom prostoru. Prije svega iz dva razloga: mi nemamo političku kulturu koja je nedvosmiselno posvećena očuvanju i poštovanju ovih prava. To je i razumljivo s obzirom da smo mi mlada demokratija i još bolujemo razne dječije bolesti. Drugo, i u ovom trenutku možda i važnije: mi svjedočimo usponu raznih vrsta ekstremizama u našem društvu. Prije svega se radi o kvazinacionalizmu i nekoj fake varijanti religije koja poprima zilotske forme. Bojim se da vrlo lako mogu postati ugrožena ne samo prava LGBTI osoba, nego i mnogih drugih, npr. abortus, i sl. Prema tome od izuzetnog značaja je da mediji konstantno tematiziraju ovu oblast, naprosto da bi građani bili budni za odbranu svojih prava, a i da bi se razvijala kultura ljudskih prava” kazao je za naš portal, Aleksandar Savanović, profesor na Fakultetu političkih nauka, Univerziteta u Banjoj Luci. 

Intenzitet javne diskusije o Povorci ponosa ilustruje podatak da je analizom obuhvaćeno 1127 objava koje je u periodu od 12. avgusta do 22. septembra prikupila Agencija za praćenje medija “Parametar”. Analizirane objave zabilježene su u 7 dnevnih listova , 4 nedeljnika , 14 televizijskih stanica (centralne informativne emisije i sadržaji na internet stranicama)  i 30 internet portala.

Tabela 1. Prikaz vrijednosne orijentacije objava u medijima koji su imali 10 i više objava o Povorci ponosa:



Ukoliko izuzmemo Nezavisne novine, ATV i internet portale sa sjedištem u Republici Srpskoj, ostali dnevni listovi i televizijske stanice u ovom entitetu posvetile su tek po nekoliko objava Povorci ponosa. Nisku zainteresovanost medija pratio je i potpuni izostanak izjava političara iz Republike Srpske povodom ovog događaja i uopšte prava LGBT osoba, izuzev Nikole Špirića (SNSD) koji je u nastojanju da naglasi nepovoljan položaj Srba u Federaciji BiH izjavio: "Već imate šale i viceve na račun Srba, pa kažu da je LGBT zajednica u boljem položaju od Srba u Grahovu i Drvaru". Nezainteresovanost za događaje u Sarajevu ili prešutna podrška Povorci ponosa ne bi bila tačna interpretacija ove pojave, veća vjerovatnoća je da je u pitanju protivljenje u vidu ignorisanja. Naime, portal srpskacafe.com u tekstu Da li biste podržali Paradu ponosa u Banjaluci?!  (10. septembar) prenosi odgovore nekoliko ličnosti iz političkog života Banja Luke na postavljeno pitanje: “Građani ne bi imali problema s tim, ali je izvjesno da bi politika odredila karakter te manifestacije. Organizovanje Parade u Banjaluci bi bilo bezbjednosno rizičnije, ali ne zbog građana, već zato što bi politika nametala svoj interes.” (ministar bezbjednosti BiH Dragan Mektić); “Ovdje je malo slobodoumnih intelektualaca, umjetnika, novinara, aktivista koji bi se usudili javno podržati Paradu. Time bi se otvoreno suprotstavili dominantnom političkom izrazu. Ne bi bilo patriotski podržati Paradu ponosa.” (politička analitičarka Tanja Topić); “Ne vidim zašto u Banjaluci ne bi bilo moguće nešto što je moguće u Sarajevu, pogotovo što je u izvanredno organizovanoj Paradi u Sarajevu učestvovalo mnogo ljudi iz Banjaluke i Prijedora koji su već prepoznati kao borci za ljudska prava. To pitanje je tabuizirano i tome doprinose apsolutna ćutanja političara, pogotovo ćutanje političara iz Srpske.” (novinarka Milkica Milojević). Poslanik PDP-a u Narodnoj Skupštini RS Draško Stanivuković bio je izričit da Paradu ponosa nikada ne bi podržao: “Mi smo jedna tradicionalna zemlja gdje je porodica stub našeg društva i naša budućnost ako želimo da kao narod opstanemo. Dodao bih da država treba da stane u zaštitu svakog pojedinca i njegovog samoopredeljenja, ali paradiranje – to ne! ”.

Večernji list, Al Jazeera, Face TV, OBN, Nova BH, TV Slon i internet portali bljesak.info, dnevno.ba, hms.ba, livno.com, mostarski.ba, narod.ba, pogled.ba, regional.ba, slobodna-bosna.ba, tip.ba su mediji u kojima je takođe zabilježeno manje od 10 objava o Povorci ponosa.

Ukupno je zabilježena 631 pozitivno vrednovana objava, odnosno 56%, zatim slijede negativne – 287 objava ili 25% i neutralne – 209 objava ili 19%.


Grafikon 1. Vrijednosna orijentacija medijskih objava

Na dominaciju pozitivno vrednovanih objava uticala je činjenica da je Povorka ponosa okončana bez ijednog nasilnog incidenta, što nije bio slučaj sa prvim pokušajima organizovanja ovakvih protesta u gradovima regiona, prije svega Beograda, Splita i Zagreba. Iznimna podrška Povorci ponosa koja je iskazana kroz saopštenja međunarodnih i evropskih organizacija i ambasada u BiH i izjave predstanika/ca ovih institucija, ne samo da je uticala na rast pozitivnih objava, nego je kod medija koji nisu u znatnijem obimu izvještavali o Povorci ponosa bila ključni povod za izvještavanje o ovoj temi, uz saopštenja Ministarstva unutrašnjih poslova o mjerama sigurnosti i izvještaje da je Povorka ponosa održana u Sarajevu. Kod medija koji su dominantno izvještavali na negativan način o Povorci ponosa, saopštenja međunarodnih i evropskih institucija bila su jedini primjeri pozitivno vrednovanih objava. Podrška javnih ličnosti u vidu otvorenih pisama, blogova, autorskih tekstova i komentara na društvenim mrežama koje su mediji prenosili, kao i novinara i novinarki u vidu kolumni takođe je uticala na obim pozitivnih objava.

Na osnovu sadržaja medijskih objava izdvojeno je nekoliko problema: nasilje, uznemiravanje i govor mržnje u javnom prostoru i nepovjerenje u institucije (policija, sudovi, tužilaštva), nasilje u porodici i međuvršnjačko nasilje, nizak nivo autovanja i život “unutar četiri zida”, diskriminacija vezana za rad i nepostojanje prostora za socijalizaciju. 

1. NASILJE, UZNEMIRAVANJE I GOVOR MRŽNJE U JAVNOM PROSTORU I NEPOVJERENJE U INSTITUCIJE (POLICIJA, SUDOVI, TUŽILAŠTVA)

U medijskim objavama ukazivano je da LGBT osobe u BiH svakodnevno žive u strahu od potencijalnog nasilja, da je od objavljivanja datuma održavanja Povorke ponosa u Sarajevu zabilježeno nekoliko incidenata u kojima su napadnuti pripadnici LGBTIQ zajednice i da je objavljeno mnoštvo komentara, uglavnom na društvenim mrežama, koji su obilovali govorom mržnje, prijetećim porukama i pozivima na nasilje nad LGBT osobama, uz često ukazivanje na nasilje koje je zabilježeno povodom Queer Sarajevo Festivala 2008. godine i Festivala “Merlinka” 2014. godine. Predstavljeni su i rezultati istraživanja Sarajevskog otvorenog centra da je svaka treća LGBTI osoba u BiH doživjela diskriminaciju, a svaka četvrta nasilje. Od 2008. godine samo su dva slučaja nasilja nad LGBTI osobama procesuirana pred sudom, te je počiniteljima izrečena kazna. U oba slučaja izrečene su minimalne kazne. Internet portal frontal.ba sproveo je online istraživanje 63 pripadnika LGBT populacije čiji rezultati pokazuju da je 76.2% ispitanika doživjelo neki vid diskriminacije zbog činjenice što pripadaju LGBTpopulaciji.  Rezultati navedenog istraživaju ukazuju i na nepovjerenje LGBT populacije u rad policije, sudova i tužilaštva: “Ispitanici su jasno stavili do znanja da uopšte ne vjeruju pravosuđu, uglavnom ne vjeruju tužilaštvu dok niko nije izjavio da potpuno vjeruje predstavnicima policije”. Neposredno pred Povorku ponosa, Agencija za ravnopravnost spolova BiH predstavila je publikaciju "Policijsko postupanje u slučajevima krivičnih djela počinjenih iz mržnje nad LGBTI osobama: Obuka za profesionalni policijski odgovor'' što nedvosmisleno ukazuje na prisustvo fizičkog i verbalnog nasilja spram ove populacije. Priručnik je dio mjera koje nadležne institucije poduzimaju kako bi se unaprijedio rad policije na prevenciji i zaštiti od krivičnih djela počinjenih iz mržnje i podizanju svijesti javnosti o nesigurnosti LGBT osoba. “Svjesna sam da živimo u društvu u kojem se svakome može desiti nasilje, ali se nama dešava samo zato što postojimo kao LGBTIQ osobe. Ne dešava nam se jer pravimo neke probleme, ne dešava nam se jer mrzimo nekoga, već upravo jer volimo nekoga. To je nešto što heteroseksualne osobe ne mogu da pojme i zato povorka i zato izlazak”, navodi jedna od organizatorica prve Bh. povorke ponosa Lejla Huremović. 

Na rad institucija osvrnuo se član Organizacionog odbora prve Bh. povorke ponosa Branko Ćulibrk u govoru kojim je okončana protestna šetnja: “Nažalost, naše institucije ne praktikuju dosljedno postojeće zakone, ne postoji otvorena institucionalna podrška poštivanju ljudskih prava LGBTIQ osoba, te time podstiču homofobiju i dopuštaju nasilje nad nama. Neke institucije nas stigmatizuju, diskriminišu, odvode na prisilno liječenje, onemogućuju demokratsko seksualno obrazovanje. Još uvijek nemamo Zakon o istospolnom partnerstvu, iako postoje istospolne zajednice u BiH. Trans osobama nije omogućen pristup zdravstvu, a zakonski ne mogu promijeniti dokumente ukoliko nisu uradili potpunu tranziciju.”

2. NASILJE U PORODICI I MEĐUVRŠNJAČKO NASILJE

Najveći broj slučajeva nasilja nad LGBTI osobama čine nasilje u porodici i međuvršnjačko nasilje. U ovim slučajevima u potpunosti izostaje reakcija sistema. Kada je riječ o nasilju u porodici, najčešći počinitelji nasilja su roditelji, te braća i sestre. U vidu izjava ili intervjua koje su novinari vodili sa LGBT osobama predstavljeni su problemi sa kojima se suočavaju tokom odrastanja, prije svega u odnosu sa roditeljima i vršnjacima u školi/na fakultetu. Strah od roditeljske reakcije i odbacivanja, skrivanje pred prijateljima, samoosuđivanje i autostigmatizacija zbog seksualne orijentacije koja se u okruženju posmatra kao nastrana, bolesna i grešna samo su neki od razloga koje su LGBT osobe navodile kao uzročnike narušavanja njihovog mentalnog zdravlja, koje se manifestuje u vidu depresije, anksioznosti, internalizovane homofobije, a u pojedinim slučajvima vodile ka samoubistvu ili pokušaju samoubistva.

U školama i na fakultetima nisu rijetki profesori i profesorice koji javno ističu mržnju spram seksualnim manjinama, a udžbenici za osnovne i srednje škole i dalje sadrže uvredljive i netačne podatke o LGBT populaciji. 

3. NIZAK NIVO “AUTOVANJA” I ŽIVOT “UNUTAR ČETIRI ZIDA”

Problemi koji su prethodno predstavljeni smatraju se uzrokom niskog stepena “autovanja” LGBT osoba u BiH. Prema istraživanju Sarajevskog otvorenog centra svaka deseta osoba u BiH poznaje nekoga koje je otvoreno LGBT. Zbog niskog nivoa “autovanja” pretpostavlja se da su slučajevi diskriminacije, verbalnog i fizičkog nasilja znatno veći od broja prijavljenih slučajeva. “Kroz naš 10-godišnji rad smo došli do zaključka da nasilje kroz naše “autovanje” postaje vidljivo”, navela je Emina Bošnjak iz Sarajevskog otvorenog centra.

Strah od “autovanja” doprinosi nevidljivosti i marginalizovanosti LGBT zajednice u bosanskohercegovačkom društvu i životu njenih članova “unutar četiri zida”, što je i rasprostranjen oblik navodnog prihvatanja manjinskih seksualnih orijentacija, ali samo ukoliko su uklonjene iz javnog prostora. Ukazivano je da kada od nekoga zahtjevate da “bude u svoja 4 zida” da ga ustvari  “osuđujete na zatvor”, što je apostrofirano i samim sloganom Povorke ponosa – “Ima izać’”. U govoru na kraju protestne šetnje, organizatorica Lejla Huremović je istakla: “Danas više nego ikad dosad poručujemo da ćemo se hrabro i dostojanstveno boriti za naše živote. Za živote koji, kao ni bilo koji drugi, ne mogu biti među četiri zida. Za živote oslobođene od straha i nasilja, jer je dosta!” 

4. DISKRIMINACIJA VEZANA ZA RAD

Diskriminacija prilikom zapošljavanja, strah od gubitka posla nakon autovanja i diskriminacija i mobing na radnom mjestu od rukovodilaca, kolega i kolegica, načešći su problemi vezani za rad sa kojima se LGBT osobe susreću. Diskriminacija i mobing na radnom mjestu istaknuta je i od strane rukovodstva Sindikata radnika trgovine i uslužnih djelatnosti prilikom obrazlaganja podrške Povorci ponosa.

5. NEPOSTOJANJE PROSTORA ZA SOCIJALIZACIJU

LGBT osobama su u gradovima BiH uskraćeni sigurni prostori za razgovor, upoznavanje, druženje i život, odnosno ne postoje “gay barovi” ili mjesta na kojima se mogu otvoreno sastajati.

U izjavama, komentarima na društvenim mrežama, kolumnama i otvorenim pismima javne ličnosti i novinari  iskazivali su protivljenje stavovima protivnika Povorke ponosa da “pripadnici LGBTI zajednice ne zaslužuju osnovna ljudska prava”, naglašavajući da oni baš kao i svi drugi ljudi imaju pravo da izaberu život kakav žele živjeti, da se manjinske seksualne orijentacije ne smiju kriminalizovati i predstavljati kao bolest, zaraza, izopačenost, nastranost, niti povezivati sa pedofilijom, zoofilijom i nekrofilijom. Ukazivano je da se tradicionalne i patrijarhalne vrijednosti kojima je privržena većina građana/ki BiH i njihova vjerska osjećanja ne mogu uvažiti kao razlog uskraćivanja prava manjinama u jednom demokratskom društvu čije su ključne karakteristike da priznaje različitosti i dopušta kritiku. U nekoliko kolumni problematizovan je “koncept tradicionalne porodice” čije je očuvanje naglašavano kod protivnika Povorke ponosa. Mnoge autorke i autori su se u svojim tekstovima osvrnuli i na principe i vrijednosti antifašizma, ravnopravnosti, solidarnosti, slobode, socijalne pravde, samoodređenja, sekularnosti, inkluzivnosti, antimilitarizma, vladavine prava, spremnosti na dijalog i nenasilne komunikacije koje poštuje Bh. povorka ponosa i koje doprinose unapređenju bosanskohercegovačkog društva kao društva slobodnih, ravnopravnih i solidarnih građana/ki u kojem svi, uključujući i one sa kojima se možda ne slažemo, zaslužuju da budu tretirani dostojanstveno i imaju pravo da budu ono što jesu. Rečenica koja ilustruje važnu osnovu na kojoj počiva podrška organizatorima Povorke ponosa, uz nužno simplifikovanje i uopštavanje jer je riječ o velikom broju tekstova, glasi: “pravda o kojoj sanjate nije pravda za nekolicinu, već pravda za sve” i preuzimamo je iz teksta Marine Veličković i Selme Asotić, Ima izać’, nema nazad (byka.com, 12. septembar).

U pojednim kolumnama argumentacija se zasnivala na opoziciji MI:ONI, gdje “mi”, podržavaoci Povorke ponosa, označava otvoreno, moderno, inkluzivno, demokratsko, antidiskriminatorno, pravično, solidarno, miroljubivo, antifašističko i sl., dok su “oni”, protivnici Povorke ponosa, fanatični, primitivni, zatucani, nasilni, fašisti, “zadrigli polusvijet”, “bolesni umovi”, “barbari”. Korištenje uvredljivih pridjeva spram oponenata ne osnažuje argumente u debati, niti doprinosi afirmaciji LGBT prava.

U objavama koje su uslijedile nakon Povorke ponosa ukazivano je da je to važan korak da se pažnju usmjeri na neugodne istine o diskriminaciji, zastrašivanju i nasilju nad seksualnim manjinama i ranjivim zajednicama, ali i da predstoji još mnogo posla u rješavanju postojećih problema,“među kojima je da se postojeća zakonska rješenja o mirnom okupljanju usklade sa evropskim i međunarodnim standardima, kako bi se zakonski garantirala puna sloboda izražavanja i okupljanja,  a “tužioci moraju osigurati da slučajevi diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije ili rodno zasnovanog identiteta budu u potpunosti procesuirani u skladu sa zakonom”. 

U tekstu Zašto je sarajevska Povorka ponosa uspjela (8. septembar, objaljen u nekoliko bh.medija), Dragan Markovina navodi da niko nije “toliko naivan da pomisli kako će od sutra stvari biti radikalno drukčije i da će se Sarajevo te Bosna i Hercegovina probuditi u nekom boljem svijetu, nakon kojeg će im se proteklih skoro tri desetljeća činiti kao ružan san, ali je nepobitno to da je današnje okupljanje ukazalo da je otpor destruktivnom konzervativizmu moguć, da on nije mali i da još uvijek nije sve baš izgubljeno. To pak, u ovakvoj situaciji nije malo.”

“Smatram kako je medijsko izvještavanje o Povorci ponosa u Sarajevu bilo tipično za naše medije i njihovo izvještavanje o osjetljivim temama. Naime, čini mi se da mediji već znaju granice političke korektnosti, kako se ne bi zamjerili uglavnom međunarodnim zvaničnicima, odnosno na izvjestan način vide da je gubitak podrške međunarodnih organizacija i donatora zbog negativnog stava prema manjinskim grupama veći od dobitka koji bi eventualno imali od svojih korisnika, koji se prema tim manjinama izrazito negativno odnose. Usudila bih se reći da je, uz časne izuzetke odgovornih medija, izvještavanje o Povorci bilo, zapravo, licemjerno. Mediji su prenosili uglavnom stavove mainstream zajednice, poznatih osoba i površno prezentirali njihova mišljenja treba li nam Povorka ili ne, bez dublje kontekstualizacije i problematiziranje problema zajednice. Više je bilo rijeci o izvještavanju O, nego ZA LGBT populaciju, drugim riječima više o pokrivanju događaja, nego o ozbiljnoj diskusiji o tome zašto je ova zajednica marginalizirana zbog čega, zapravo i izlazi na ulicu”, kazala je za naš portal prof.dr. Lejla Turčilo, redovna profesorica na Odsjeku Komunikologija/Žurnalistika Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.

ZAKLJUČNE NAPOMENE

Analiza sadržaja medijskih objava o Povorci povorci ponosa pokazuje znatno veću zastupljenost pozitivnih objava – 56%, u odnosu na negativne – 25% i neutralne objave – 19 %. Međutim, kada se sadržaj objava posmatra sa stanovišta reprezentacije svakodnevnih problema sa kojima se suočava LGBT populacija, a koje su važne u cilju umanjivanja neznanja i predrasuda javnosti prema ovoj populaciji i posljedično bi doprinosile smanjenju socijalne distance, diskriminacije, nasilja, mržnje i netrpeljivosti, rezultati nisu toliko pozitivni. Medijske objave u kojima se govori o postojećim problemima LGBT osoba u bh. društvu čine 15% ukupnog broja analiziranih objava, odnosno 26% ukupnog broja pozitivnih objava. Prisustvo ovakvih sadržaja u najvećoj mjeri je rezultat prenošenja izjava organizatora Povorke ponosa, a znatno manje je rezultat istraživačkih inicijativa novinaraki i novinara.  

Nasuprot izostanku znatnije inicijative da u svojim tekstovima predstave probleme LGBT zajednice zbog kojih se Povorka ponosa i organizuje, novinari su pronalazili i prenosili komentare poznatih ličnosti na društvenim mrežama, čime je medijsko izvještavanje poprimalo tabloidnu formu i skretalo pažnju javnosti sa ključnog motiva orgniziranja ovog događaja.

Većina novinara/ki se ograđuje od iznošenja bilo kakvih mišljenja ili stavova i svoje izvještvanje zasniva na izjavama izvora informacija ili iznošenju osnovnih činjenica o događaju koji predstavljaju, što je prihvatljivo osim u slučajevima prenošenja izjava koje sadrže govor mržnje i terminologiju koja je uvredljiva za LGBT zajednicu bez ikakvog kritičkog komentara i takva praksa se ne može opravdati principima slobode govora i slobodnog javnog iznošenja stavova. U saopštenju Udruženja BH novinara (31. avgust) istaknuto je: “Korištenje govora mržnje i huškačke retorike prema pripadnicima LGBTQ zajednice, uvredljivih i nehumanih kvalifikacija, negiranje njihovih ljudskih prava i vladavine zakona, posebno kroz nekritičko prenošenje izjave političara, drugih  javnih zvaničnika i građana o predstojećoj Povorci ponosa, nespojivi su sa stadardima profesionalnog novinarstva i etičkim vrijednostima, propisanima za medijske profesionalce u kodeksima za elektornske, štampane i online medije.”

“Izvještavanje o Povorci ponosa bilo je različito. Od korektnog i pozitivnog sadržaja do senzacionalističkog koji je bio skoncentrisan na nekritičko prenošenje izjava javnih osoba, građanki i građana, te pozive na naše reakcije i debatu o ljudskim pravima koja je neprihvatljiva, ali i nespojiva sa stadardima profesionalnog novinarstva i etičkim vrijednostima.Veliki problem i dalje predstavlja neregulisan online medijski prostor koji obiluje ogromnom količinom govora mržnje, sa kojima se svakodnevno susrećemo.Složila bih se da nedostaju istraživačke novinarske incijative o manjinama i ljudskim pravima koje svakodnevno promoviraju važnost izvještavanja o ljudskim pravima u skladu sa etikom i vrijednostima novinarske struke” zaključila je članica Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa, Dajana Bakić. 

 

N.P/S.P./M.K./Frontal 

 

 

 

Blog