Prema podacima najveće svjetske organizacije za autizam, Autism Speaks, jedno od 59 djece ima dijagnosticiran poremećaj autističnog spektra. 

Sa druge strane, u BiH nema zvaničnih podataka o ukupnom broju osoba sa autizmom. S tim u vezi postoje samo “procjene” koje se kreću između 3500 i 22 000. Sama činjenica da se u BiH ni približno ne zna koliki je broj autističnih osoba dovoljno govori u prilog tome kolika je i kakve vrste “briga” nadležnih o ovoj populaciji. 

U tom smislu, odgovornima za pružanje potrebne institucionalne pomoći ne znače ništa ni obaveze BiH utvrđene Konvencijom UN‐a o pravima djeteta, Deklaracijom UN‐a o pravima osoba s mentalnom retardacijom i o pravima osoba s hendikepom, kao i Deklaracijom Evropskog parlamenta o pravima osoba s autizmom.

.Kako stručnjaci kažu, autizam se ne liječi, ali je na probleme iz autističnog spektra moguće uticati pravovremenim postavljanjem dijagnoze, tretmanom, primjerenim postupcima i metodama kojima se djetetu može pomoći da se postepeno prilagodi svijetu oko sebe.

No, kako taj i takav tretman dobiti u državi u kojoj još uvijek ne postoji niti jedan jedini centar za autizam, u kojoj nepostoji medicinsko‐pedagoško‐socijalni sistem usluga za autistične osobe i u kojoj se na sve moguće načine svakodnevno gaze njihova osnovna ljudska prava-pravo na zdravlje, obrazovanje, pravo na rad? 

Odgovor je-nikako.

Otvaranje prvog centra za autizam, prema najavama tamošnjih kantonalnih vlasti. očekuje se u Tuzli na jesen ove godine. Priče i obećanja o izgradnji tog centra datiraju još od 2015. godine a čitav projekat vrijedan je cca 300 000 KM. 

No, i pored toga što djeca sa autizmom zahtijevaju 24 sata dnevno nadzor i brigu, osim dnevnog centra za autizam u Banjaluci, sličnih projekata, ni u najavama nema u ostalim gradovima širom BiH. 

Kako se roditelji osoba s autizmom nose sa svakodnevnim izazovima znaju samo oni. 

Prepušteni sami sebi, u najvećoj mjeri ignorisani su od strane sistema i države u kojoj ne samo da nema niti jedne namjenske institucije za osobe sa autizmom, već u kojoj ne postoji nijedan specijalizirani dijagnostički tim za autizam ili posenban klinički odjel za tretman tog poremećaja. 

Kao da nisu u pitanju naša djeca, kao da nisu u pitanju naši ljudi, kao da su autistične osobe i njihove porodice pale u BiH s Marsa. I da jesu, nisu li to djeca i ljudi vrijedni pažnje kao i svi drugi? 

Tako, dok za brigu o osobama sa autizmom nedostaje svega, od stručnog kadra do specijalizovanih institucija, sa druge strane, godinama unazad izrađuju se izvještaji, specijalni i alternativni, od Institucije ombudsmena za ljudska prava u BiH, preko projekata finansiranih od Evropske unije do analiza i nalaza UNICEF-a.

Zakonski okvir je također tu. Nije idealan, ali ni on, onakav kakav jeste se ne poštuje, a o konvencijama da i ne govorimo. 

Teško se zato oteti utisku da je “politika” države spram osoba sa autizmom u Bosni i Hercegovini da ih se na neki način “skloni” ili  ignoriše, a ne da pomogne. 

Oni koje se „sklanja“, svakog 2. aprila, na Svjetski dan svjesnosti o autizmu, skupa sa svojim porodicama i prijateljima, obučeni u plavu boju okite gradove Bosne i Hercegovine trudeći se tako da na kratko državi postanu vidljivi i bitni. Ali taj dan veoma brzo prođe, a svi ostali dani, njih 364, za one koje se prepušteni sami sebi bore sa autizmom jako su dugi, nekada beskrajni. 

Centar za autizam u Tuzli koštaće 300 000 KM. 

U 2018. godini, primjerice, na službena vozila u Bosni i Hercegovini potrošeno je od 93 miliona maraka ili 310 centara za autizam. Jedan centar za autizam tako košta 4 ili 5 “pristojnih” službenih automobila u kojima se voze oni koje jednostavno nije briga. 

Umjesto zaključka, po ko zna koji put postavljeno pitanje: Da li ih je stid?

Autor: Denis Čarkadžić