– Njih, razumljivo, nema mnogo. Njih je desetak, za sada, koji su još sa nama. Svi ostali su u stvari potomci žrtava koji se interesuju za svoje srodnike – naveo je Ristić.
On je napomenuo da je riječ o ljudima koji nisu znali da su Drugi svjetski rat preživjeli zahvaljujući Diani Budisavljević, a u Muzeju su ih otkrili na spisku, ili je riječ o preživjelima koji su to znali, ali nisu imali saznanja o detaljima svog stvarnog srpskog i pravoslavnog porijekla.
– Njima nadopunjujemo podatke, a ovima prvima dajemo osnovne, bazične podatke o tome kako su se zvali, prezivali, kako su im se zvali roditelji, majka i otac, odakle su bili roditelji, u kom su hrvatskom logoru smrti bili, kada su spaseni i kojoj porodici ili instituciji su bili dati u status starateljstva, hraniteljstva ili na usvajanje – precizirao je Ristić.
On je istakao da se u prvih mjesec dana od objavljivanja vijesti 22. aprila ove godine o tome da je Muzej žrtava genocida došao u posjed spiska, Muzeju javilo više stotina ljudi kako bi pronašli srodnike u tom arhivskom dokumentu.
Ristić je dodao da se javljaju ne samo Srbi, već i pripadnici drugih naroda iz regiona, cijele Evrope, sa sjevernoameričkog kontinenta, te iz Australije.
Prema njegovim riječima, najveći broj djece koju je Diana spasila bio je povjeren na staranje ili je dat na usvojenje u hrvatske porodice, da bi kasnije oni stupali u brakove, pa se zato Muzeju javljaju pripadnici makedonskog i hrvatskog naroda, potomci te djece koji žive u Zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi.
– Uspevamo da pozitivno odgovorimo na 60 do 70 posto upita. Ima naravno i slučajeva gde prosto podaci o određenom licu nisu sadržani u ovom dokumentu. Tako da mi nastavljamo istraživanje sadržaja samog arhivskog dokumenta i stojimo na raspolaganju svima koji su zainteresovani – rekao je Ristić za Srnu.
On je napomenuo da se Muzeju žrtava genocida javljaju djeca, unuci, bliski srodnici, te da je posebno potresno kada se javljaju ljudi pitajući da li su u tom dokumentu sadržani podaci o njihovoj braći i sestrama, jer je riječ o vrlo starim osobama, te dolazi do vrlo emotivnih i potresnih scena.
– Svakodnevno dolaze naši stariji sugrađani, sunarodnici, njihovi potomci, i kada se desi, a vrlo često se desi da uz našu pomoć pronađu svoje najbliže srodnike u sadržaju dokumenta, bude puno suza, ali i neka blaga radost što konačno mogu da saznaju odakle potiču, ko su im bili preci, iz kog su mesta, kada su rođeni, kako su se zvali roditelji njihovih predaka i njihova sudbina do momenta oslobađanja iz hrvatskih logora smrti – naveo je Ristić.
On je dodao da se zainteresovani svakodnevno javljaju posredstvom elektronske pošte, stranice Muzeja žrtava genocida na Fejsbuku, kao i telefonom, te zakazuju termine za posjetu Muzeju kako bi lično imali uvid u ovaj dokument.
Izvor: srna.rs
