U današnje vrijeme bilo kakva vrsta biznisa podložna je promjenama trendova gotovo na dnevnoj bazi.
Evo uzmimo, na primjer, skorašnja događanja u Federaciji BiH. Iako je socijalni momenat u BiH prilično složen, niko nije očekivao eskalaciju nemira na nivou na kom se to desilo u gradovima Federacije BiH (paljenje državnih institucija, sukobi s policijom i sl.). Međutim, upravo se to desilo, a zbog takvih zbivanja BiH je poslala, kako stranim investitorima tako i domaćim konzumentima usluga i proizvoda, vrlo jasnu sliku, povećanja potencijalnog rizika za eventualno ulaganje, razmišljanja o ograničavanju ionako minimalne potrošnje s ciljem uštede novca u slučaju radikalnijih nemira, oskudice isl. Sve to dovodi do pada tražnje za proizvodima, odustajanja investitora od ubrzigavanja svježeg kapitala, zaustavljanja razvojnih planova, a to dalje do povećane nelikvidnosti, nemogućnosti servisiranja kreditnih obaveza i tako u krug. A da li je bilo koji privrednik mogao uticati na takav razvoj situacije? U političkom smislu nije, ali u smislu izloženosti svoje kompanije itekako.
U bezbroj situacija bio sam svjedok postupaka i razmišljanja pojedinih biznismena s ovih prostora, koji su u skladu s mojim prethodnim postom: “ Kad biznis preraste vlasnika i(li) menadžera preduzeća” u posljeratnom periodu razvili određene biznise i ostvarivali prilično solidne rezultate. Međutim, potpuno nesvjesni potrebe za neophodnosti praćenja trendova u biznisu, a prepuni sebe, nisu shvatali, a neki od njih ni dan danas ne shvataju, da se konkurencija mijenja, tržišne prilike usložnjavaju, a događaji na koje niko od nas ne može da utiče, a koji u mnogome utiču na dalju putanju razvoja njihovih biznisa, konstantno, kao ogroman kamen,stoje iznad dalje uspješnosti i ostvarenja zacrtanih ciljeva. Tako sam svjedočio situaciji u kojoj je vlasnik biznisa, prezadovoljan do tog momenta ostvarenim rezultatima, ustanovio koncept poslovanja po principu: “ to je to, sada ovako može u beskonačnost, od danas sav novac koji mogu da izvučem iz biznisa izvlačim, a sve troškove u potpunosti smanjujem na minimalne“, ne želeći, ni u jednom momentu, da prihvati sugestiju da pogleda i drugu stranu medalje. U drugoj situaciji sam svjedočio pregovorima o kupoprodaji biznisa koji su propali iz razloga što je vlasnik procjenu istog vršio po sistemu, ove godine sam napravio npr. 100.000,00 dobiti, što je u odnosu na prethodnu više za 50%, a to znači da ću u narednim godinama praviti minimalno 150.000,00, 225.000,00….itd., te je shodno tome zauzeo stav o prodajnoj cijeni biznisa koji je potencijalnim kupcima bio u najmanju ruku smiješan. Bilo je još bezbroj situacija ali navedeno je dovoljno da dođem do suštine ovog posta.
U prvom slučaju, vrlo brzo se desila situacija, da je poslodavac dobio nezainteresovane zaposlene, da ga je konkurencija “pregazila”, da su se tržišne prilike okrenule u pravcu stvaranja selektivne potrošnje, te da je upao u probleme s likvidnošću, koje je pokušao prevazići uzimanjem kratkoročnih pozajmica, jer je smatrao da su to samo kratkoročni trendovi koji će se za mjesec – dva promijeniti u njegovu korist i sl. Pretpostavljam da vam je svima jasno šta se dalje desilo (samo ću napomenuti da ni ovaj poslodavac nije bio spreman uložiti sredstva na angažovanje stručne pomoći).
U drugom slučaju, planirani rezultati poslodavca se, kako je vrijeme prolazilo, nisu ostvarivali prema “matematici” koju je isti prezentovao potencijalnim kupcima, te je onaj planirani rast profita od 50% otišao u debeli minus, a biznis u pravcu gubljenja zastupništva i totalne propasti.
Da su i jedan i drugi poslodavac, svjesni svojih (ne)mogućnosti, angažovali stručnu pomoć, te svoje poslovanje sagledali iz drugog ugla, isključivo profesionalnog, vjerujem da bi i njihove odluke i potencijalni rezultati bili dijametralni u odnosu na učinjeno i ostvareno. U biznisu je gotovo svakodnevno neophodno povlačiti promptne, a nepopularne poteze. Međutim, iza takvih poteza mora biti kvalitetna strategija zasnovana na dugoročnoj samoodrživosti. Najgore u biznisu je propuštena prilika, alavost i kupljena mašina koja se ne koristi (još ako je kupljena na kredit ili lizing, osiguran zdravim dijelom biznisa),stvar je u samom startu osuđena na propast.
