Najviši funkcioneri Republike Srpske uz svesrdnu podršku medija unazad desetak godina neprestano se trude da građanima Srpske pošalju poruku da je Sarajevo za nas ne samo strani grad, nego i izvor svake moguće nesreće i opasnosti po Srpsku i Srbe. Sarajevo je predstavljeno kao svojevrstan Mordor, tamna zona u kojoj vlada sušto zlo. Shodno takvoj predstavi, svaki kontakt bilo koga iz Srpske sa nekim iz Sarajeva, kad je o politici riječ, obavezno se predstavlja kao izdaja nacionalnih interesa, sem kad te kontakte održavaju najviši funkcioneri sadašnje vlasti. No, ni po muke da je samo o politici riječ, stvarni problem je u tome što bi uskoro svaki kontakt sa Sarajevom, bilo da je riječ o politici ili ma kakvoj drugoj društvenoj oblasti, takođe mogao postati krajnje problematičan s aspekta lojalnosti Republici Srpskoj. A to je već veoma opasno.
Prije početka i u toku rata postojala je jedna druga percepcija koju su vlasti Republike Srpske nametale: Sarajevo je bilo ključni srpski grad i čitava Srpska je, po logici tadašnjih vlastodržaca, trebala da bude u funkciji Sarajeva, odnosno njegovog ostanka unutar Republike Srpske. Uostalom, tadašnjim ustavom, koji je još uvijek na snazi, Sarajevo je i proglašeno glavnim gradom Republike Srpske. Građani u ostalim dijelovima RS, u Krajini pogotovo, stekli su zato svojevrsnu odbojnost prema Sarajevu, pogotovo kad se zna da je i prije rata postojala ta neka antipatija među krajišnicima kad je taj grad u pitanju.
Prema tome, odnos Banje Luke prema Sarajevu odavno je već u koordinatama radikalnih i oprečnih shvatanja, te stoga ne bi bilo loše redefinisati ga i postaviti u razuman okvir.
Prije svega, Srbi nemaju ama baš nikakav razlog da se odriču Sarajeva. Prije rata tu je živio značajan broj Srba. Srbi su dali nesumnjiv pečat razvoju Sarajeva, neki od sarajevskih najsposobnijih i najbogatijih trgovaca bili su Srbi, značajan broj nekretnina i zemlje bio je u vlasništvu Srba. Baš kao što je slučaj i sa Mostarom, kojeg se Srbi takođe nepotrebno i olako odriču, Srbi su u Sarajevu ostavili i neizbrisiv kulturni i, uopšte, civilizacijski pečat koji je pomogao Sarajevu da izgradi svoj poznati multikulturni civilizacijski miks, formulu zajedničkog života različitih naroda i religija, a za kojom i dan-danas tragaju i toliko naprednije formacije poput Evropske unije. Srbi su nekad imali vještinu da ostvare komunikaciju sa drugim narodima i religijama, da pronađu način kako da razviju trgovačke i druge ekonomske odnose i time unaprijede i svoj i materijalni položaj svojih kooperanata. Upravo je ta crta kod ovdašnjih Srba pomogla cijeloj Bosni i Hercegovini da se lakše uklopi u nove vrijednosne i društvene okvire koji su nastali nakon aneksije zemlje od strane Austro-Ugarske, te su time Srbi dali svoj snažan pečat kako društvenom razvoju BiH, tako i Sarajeva kao najvećeg grada u zemlji.
Imajući to sve u vidu, jasno je da je potpuno pogrešno, pa i glupo, odricati se te slavne prošlosti sopstvenog naroda i pojedinaca koji su svojom vizijom, umješnošću i sposobnostima ostavili dubok trag u Sarajevu. No, na stranu čak i taj veoma važni istorijski aspekt, valjda je jasno da je i danas potrebno imati što jače uporište u Sarajevu jer su u tom gradu smješteni predstavnici svih zemalja sa kojima BiH ima diplomatske odnose. Tu se predstavništva svih bitnih kompanija koje posluju u ovoj zemlji i sa kojima mi poslujemo, uključujući i kompanije iz naše matice Srbije. Ignorisati sve te nesporne činjenice imalo bi izrazito negativne posljedice ne toliko po Sarajevo, Federaciju BiH ili Bošnjake, nego, na kraju krajeva, po samu Republiku Srpsku i Srbe koji žive u Srpskoj i cijeloj Bosni i Hercegovini. A to je već krajnje neodgovorno ponašanje prema sopstvenom narodu.
Dakle, mi moramo pronaći drugačiju formulu za odnose sa Sarajevom, u političkom, ekonomskom i kulturnom smislu. Slikovito posmatrano, ako je to hotel u kojem moramo da odsjedamo iz poslovnih razloga-nema potrebe da tamo plaćamo sobu, budući da smo dobar dio tog hotela sami izgradili i da su nam naši preci u amanet ostavili da imamo besplatan smještaj u mnogim sobama tog hotela. E sad, potrebno je da nakon rata i poratnih trvenja pronađemo balansiran i mudar pristup stvarima, odnosno da iznijansiranim stavom ponovo počnemo da radimo na vraćanju nekadašnjih pozicija u tom gradu. To je u najboljem interesu kako Srba koji i danas žive u Sarajevu, tako i u interesu Srba koji žive u Federaciji BiH, Republici Srpskoj, pa i Srbiji. Mi moramo da budemo racionalni i mudri, te da odluke donosimo na osnovu strateškog promišljanja o budućnosti, a ne na osnovu emocija i galamdžijskog inaćenja od kojeg nemamo ništa konkretno, već samo štetu.
