U životu je nekad potrebna promjena, makar ona bila i gora od trenutnog stanja. Potrebno je da organizam, odnosno mozak shvati da je moguće nešto raditi na drugačiji način, makar to bilo i pogrešno. Nekad je najgore tiho umiranje. U Republici Srpskoj danas su promjene potrebnije nego ikad.
One nisu potrebne, u političkom smislu, samo opoziciji koja bi što prije i što lakše da dođe na vlast. Promjene su neophodne i samoj vladajućoj i najvećoj stranci-SNSD-u. Ta stranka ima šansu da ne ode u definitivnu propast jedino ukoliko u što skorijem roku ode u opoziciju, te potom preživi opoziciono djelovanje.
Promjene su potrebne i kako bi se sveli neki računi. Predugo se stvari odlažu pod tepih. Dobra stvar u slučaju dolaska opozicije na vlast bi bila u tome što ona ne bi imala nikakvog vremena na raspolaganju za obmane i manipulacije. Jer, narod uopšte nema povjerenja u opoziciju. Ukoliko opozicija dobije izbore, to neće biti zato što joj narod sad nešto vjeruje, već će to biti posljedica kažnjavanja vladajuće stranke od građana, odnosno njenih bivših glasača. Dakle, riječ će biti o istom fenomenu koji se već desio na lokalnim izborima 2012. godine kad su opozicione stranke došle na vlast u, do tad, značajnim uporištima SNSD-a na lokalu. Opet, velika je vjerovatnoća da će SNSD pobjediti opet u svim tim opštinama, opet iz razloga što će tad u njima građani da kažnjavaju prošle pobjednike.
Dakle, opozicija, odnosno nova vlast će morati odmah početi da isporučuje nekakve rezultate. U suprotnom, veoma brzo će doći do socijalnog bunta. Stanje u Republici Srpskoj je katastrofalno i to je danas jasno svima. Poplave su samo do kraja sa sobom odnijele posljednje maske i šminku kojom se skrivala brutalna istina da je Srpska danas najsiromašnije društvo u Evropi. U Republici Srpskoj su najniže plate i penzije u cijeloj Evropi, najniži je standard i najmanje je optimizma kod ljudi da je moguće da se stvari poprave. I jedino je pitanje koliko će trajati apatija, odnosno kad će doći do reakcije, odnosno eksplozije.
Nova vlast će, dakle, morati brzo početi da nešto radi. Već sad je izvjesno da će suštinska izvršna vlast biti ne u vladi, jer će tu vladu činiti stranački aparatčici i birokrate nevične upravljanju ozbiljnim sistemima. Biće potrebna temeljna rekonstrukcija ekonomskog, pravnog i političkog ambijenta u zemljij, a taj posao će moći da obavlja jedino tehnokratska grupa koja neće imati legitimitet u izbornoj volji građana, ali će imati uporište u dramatično lošoj društvenoj situaciji. Ta tehnokratska para-vlada će početi da vrši sistemske reforme ne zato što će joj nova vlast dati takav nalog, već zato što će kreditori potpuno da upravljaju Srpskom i BiH u narednih deset godina. Stvarna vlada će biti u funkciji svojevrsnog stečajnog upravnika koji će donositi ključne odluke u zemlji, te će ubuduće za svako raspolaganje novcem iz javnih budžeta biti potrebno prethodno odobrenje te tehnokratske para-vlade. Formalna vlada i skupština izgubiće na svakom značaju, te će njihova jedina uloga biti da glume glinene golubove na kojima će osiromašeni i krajnje nervozni plebs da liječi svoj bijes i frustracije.
Prema tome, promjene koje dolaze su neminovne jer mi više para nemamo, a dugovi dolaze na naplatu. Kao i mnoga obećanja koja su data, a ostala su neispunjena. Te promjene neće biti pozitivne za većinu građana, makar ne u samom početku. Ali, svi će morati preuzeti odgovornost za svoje izbore koje su pravili ili su propuštali da prave u posljednjih dvadeset godina.
Očekuju nas godine teške štednje i života „na kašičicu“. Plan za ovaj region je veoma jednostavan: oduzeti narodima i političarima bilo kakvu mogućnost da naprave nestabilnost onda kad to nije potrebno velikim silama. Jačanjem Njemačke na evropskom i svjetskom planu dolaziće do sve veće stabilizacije u regionu, a tu stabilizaciju možemo da nazovemo „hladnim mirom“ koji će značiti da se naše građane i političare više ama baš ništa važno ne pita, te da smo svi tu da izvršavamo svoje zadatke i vraćamo kredite koje smo uzeli da bismo dobili kakvu-takvu crkavicu za naredni period. Nažalost, pokazalo se da ne želimo da na ključna mjesta stavimo ljude koji znaju da prave novu vrijednost i sad ćemo da na sopstvenoj koži osjetimo kako je živjeti od tuđe socijalne pomoći, a koja će takođe morati biti plaćena našim prirodnim bogatstvima.
Ovaj scenario je neumitan. Apsolutno ne postoji mogućnost da u ovom trenutku, ovakvi kakvi jesmo, utičemo na njega. Mi smo, svjesno ili nesvjesno, izabrali da više ne budemo aktivni subjekti. Mi postajemo predmetom upravljanja drugih.
Prve manifestacije tih promjena uočićemo i sa njima ćemo se suočiti veoma brzo.
