Dok je okosnica svake rasprave o kvalitetu obrazovanja u Republici Srpskoj podjela na privatno i državno vlasništvo, vješto se izbjegava činjenica da, kako srednje, tako i visoko obrazovanje proizvodi kadrove nespremne da se uhvate u koštac sa poslom u struci, bez obzira na vlasničku strukturu obrazovnih institucija iz kojih su izašli, čast izuzecima koji su na vrijeme prepoznali manjkavosti sistema i radili na sebi u sopstvenoj režiji, ali ti izuzeci, uglavnom, ne vide svoju perspektivu ovdje, ili bar ne u domaćim kompanijama.
Svršeni studenti izlaze iz obrazovnog procesa ne poznajući elementarne stvari iz prakse, tako da se veoma često događaju situacije da ekonomista ne zna šta je prenosna dostavnica, da mašinski inženjer nikad nije upalio strug, da arhitekta nikad nije bio na gradilištu, da inženjer zaštite na radu ne zna uslove izdavanja upotrebne dozvole za mašinu i tako redom, a čak se i u glavama akademaca stvorila percepcija da to nije potrebno, jer se oni proizvode da bi rukovodili, a ne radili, iako po završetku obrazovnog procesa vrijeme provode po agencijama i zavodima za zapošljavanje, a ne na radnom mjestu.
Ti mladi ljudi u budućnosti, koja je potpuno neizvjesna, treba da preuzmu kormilo društva, u privredi i sistemu, što dalje znači da na vlastitim kadrovima u budućnosti nećemo moći zasnivati ni privredu ni sistem ili ih nećemo ni imati. Zaista je teško ne posložiti kockice i iznijeti pretpostavku da sistematski uništavamo sami sebe. Ovakav proces traje generacijama i već smo ozbiljno kadrovski poljuljani, te je potreba za reformama ovako nakaradnog slijeda stvari hitna i neodložna, ili što bi se popularno reklo „od vitralnog društvenog interesa“, jer zaista jeste.
Kvalitetna reforma zahtjeva:
– Konsenzus prosvjetnih ustanova, institucija sistema i privrede u pogledu stvarno potrebnih budućih kadrova i stvarno potrebnog znanja i vještina budućih kadrova;
– Smanjenje obima opšteg-preopširnog gradiva i povećanje praktičnih vještina;
– Uključivanje budućih kadrova u realne probleme kroz kvalitetnu i obaveznu stručnu praksu i projekte obrazovnih ustanova;
– Kvalitetno izvedena stručna praksa, uz nadzor obrazovnih institucija i ustanove/preduzeća kod koga bi se vršila bi eliminisala ili bar skratila dosadašnji pripravnički staž;
– Povećanje kvaliteta obrazovanja u naučnom i tehnološkom smislu;
– Sagledavanje i rješavanje problematike finansiranja obrazovnih institucija, stipendiranja deficitarnih kadrova, te analizu „uloženo-dobijeno“ za finansiranje školovanja na troškovima budžeta.
Svaka dosadašnja reforma obrazovanja je bila oportunistička, odnosno nikog nije zabolilo, ali se ništa nije ni rješilo, a problemi su se nastavili usložnjavati. Krajnje je vrijeme da se crta podvuče i da počenemo raditi na našoj budućnosti, kako na njoj preko naših leđa ne bi radili drugi, ako je uopšte i bude.
