Bebi skoro redovno čitamo priče pred spavanje. Nekad i izmišljamo. Kad je puno pospan da ne može gledati slike dok mu se čita, onda izmišljanje priča super dođe. Nekad pravimo nove priče, nekad pričamo stvarne događaje.
Sinoć sam mu pričala o jednom brdu, Šehovima, gdje redovno odlazimo. On je prvi put na Šehitluke (Banj brdo) išao sa tri mjeseca.
Šehovi su nam redovna ruta i zimi i ljeti. Dolazimo sa raznih strana ne Šehove – preko Jagara (biciklom se uspedalamo sa te strane, pa siđemo na Trešnjik), preko Zmajevca, serpentina, razne su strane.
On nije probao sve rute ali zna da Šehovi obećavaju dobru zabavu.
Ni ne zna dijete koliko je blago imati takvu prirodu skoro u samom gradu. Zna da tamo idemo i sa prijateljima i porodično.
Sa Sekanom smo išli još i prije navršena tri mjeseca.
I super je što usput srećemo još roditelja sa kolicima i djecom, trkača, šetača, biciklista, ti Šehovi nam nekako dođu kao neka rekreativna zona.
Pričala sam mu kako Šehovi više neće biti za djecu.
Kako će tu doći automobili i kako niko više neće smjeti da trči slobodno kao do sad, na svježem vazduhu.
Kako će neki sebični ljudi dići rampu u podnožju našeg brda i pustiti saobraćaj.
A onda sam mu još rekla da ćemo uraditi sve da probamo pobijediti takve zle ljude. Da ima još druge djece i njihovih mama i tata, baka i deka, ujaka, tetaka, ujni, strina, prijatelja koji neće odustati od šetnji po našem brdu i kako će ići kod šefa grada (pa ne mogu mu reći gradonačelnik) da mu kažu kako im to brdo treba takvo kakvo jeste.
I kako će za koji dan svi ti ljudi kojima je stalo doći kod rampe u podnožju Banj brda da to kažu na glas.
I kako to u stvari nije bajka.
Preuzeto sa: Karadara.net
