Većina mama, pa i moja, slabo pominjana na blogu (čita ga, šta ću), je na pohvale sopstvenog djeteta, tj. mene, reagovala uglavnom ućutkujući izvor pohvale. Smatrala je, kao i većina drugih roditelja sa ovog podneblja, da nije dobro da nejake dječije uši čuju nešto dobro o sebi iz drugih usta, valjda da se ne umisle, okuraže ili ne daj Bože, obezobraze.
I godinama je to trajalo tako. Neko krene da me hvali – a oni bi kroz smijeh dodavala – “Ma ne valja ona ništa.”
Dobijem peticu ili položim ispit – “A kad je sledeći?”
Ponekad i ja sama sebi hoću da dam kredit i zaslugu pa čujem – “Ćut’, dobro je.”
A na kraju se svaka ta rečenica završavala sa onim – “Pu, pu.” (Ne bud’ uroka.)
Da ne bude zabune, nije moja mati zatucana ženturača. A ne. Žena je to (poprilično) modernih shvatanja ali opet je način vaspitanja u mnogočemu bio izrazito balkanski. Zahvaljujući tome shvatila sam da na pohvalu reagujem stidom ili osjećajem da nisam dovoljno uradila ili da mogu bolje. Pričala sam sa mamom par puta o ovom i naravno, sve se svodi na to da je kod nas jednostavno – tako.
Ima ekstrema, ali prosjek se svodi na to da trebamo biti skromni kad nas hvale, da se pravimo malo ludi i da naposlijetku, umanjujemo svoje zasluge. Nakon godina glume, jer kad smo djeca, nije nam jasno zašto se lažemo (kad smo sjajni, zar ne!? :D) jednostavno počnemo vjerovati u to.
Počnemo vjerovati da nismo dovoljni dobri, da smo mogli bolje iako smo dali sve od sebe, a pohvale nam djeluju neiskrene i često nedovoljne.
Postoji i druga krajnost, druga strana medalje, preuveličavanje svojih uspjeha i zasluga ali o tom se toliko pisalo i lako je uočljivo. Snebivanje usljed pohvale je mene lično zaintrigiralo pa otud i ovaj moj monolog. Stvar olakšava što znam da sam primjetila i kod drugih slične reakcije. Rijetko kad smo jednostavno sretni kad nas pohvale nakon uloženog truda. Zašto bi bilo čudno da smo nekom super?
Za početak ću da glumim da vam vjerujem kad mi nešto pozitivno kažete u vezi mog pisanja, rada, mene lično. Kasnije ću valjda stvarno početi u to da vjerujem. Nije da se ne volim, ali mi je stvarno teško povjerovati u mnogo lijepih riječi. Obećavam da ću vježbati.
p.s. Ovaj post je bio inspirisan vašim porukama. U zadnje vrijeme ih dobijam mnogo u inboks i mislila sam ih podijeliti ali ta snebivljiva aždaja mi ne da. Za nekih pola godine ćemo se valjda dogovoriti.
Preuzeto sa: Karadara.net
