Najlakše bi ovu priču bilo početi Trifunovićevim stihovima, ali oni su njegovi taman koliko su njegove i greške o kojima piše, pa nema potrebe krasti. Niti opravdavati sopstvene greške tuđim iskustvima. O čemu se, građani atinski, radi? O greškama. Kakvim grešaka? Novinarskim. Dobro, ali kakvim? Bitnim, ali nenamjernim.
Grešio sam mnogo, ali većina tih grešaka ne ide na moje prste, jer uvijek su postojali sposobniji urednici, pametniji lektori i nadmeniji prelamači. Ponekad se dešavalo da urednik skrati izjavu ili je u potpunosti izbaci; da okrene moju priču bez riječi saopštenja; da sreže nadnaslov, promijeni naslov i izbaci antrfile. Ponekad se dešavalo da lektor precrta pravilne ijekavske varijante; da moje “novine” prebaci u “novina”; da “roba” neprecizno konvertuje u “robe”. Ponekad se dešavalo da prelamač pogrešno potpiše fotografiju sagovornika; da izbaci dio podnaslova; ili da jednostavno zanemari pokušaj, pa otfikari posljednji pasus, jer mu se isti nije uklopio u prvobitni prelom, a za drugi nije imao ni vremena ni živaca.
Grešio sam mnogo, da, ali nema ko nije u ovom poslu. I te se greške ne priznaju. Pravilna pozicija zareza, tačna upotreba velikog slova, ljubav ispravno-neispravnog para “tužilac-tužioc” – za takve greške nemam više džigerica. Vjerujem da ih ne činim, a drugima nemoj pronalaziti ono što ne bi volio pronaći sam sebi i mirne Bosna, Neretva i Drina. Uostalom, oni koji umiju da pišu takve greške ne prave, a i kada ih prave kvalitet informacije uvijek ima prednost.
Grešio sam, priznajem i to dva puta. Prvi put krivica nije bila moja, ali jeste potpis, kao i uvjerenje da su šnicle bitnije od profesionalnog poštenja i priznanja. Drugi put, koji je, zapravo, bio prvi, greška je bila samo moja. Potreba za brzinom bila je jača od potrebe za provjeravanjem. Da stvar po potpis bude gora, obje greške pale su na isto lice, koje je pritom bilo novinarsko i u femininumu. Nimalo kolegijalno i nimalo džentlmenski. Ali, desilo se kako se desilo i sva naknadna objašnjavanja nemaju smisla, kao što nisu imala ni tada. A kada je već sve tako – zašto ovo pišem? Zbog zadnje dvije rečenice, ali strpite se samo još malo…
Oni koji ne znaju koliko ima padeža jezik na kojem postavljaju odbrambena pitanja predsjedniku tokom prenosa njegove konferencije u Palati i koji više vjeruju uredničkoj gumici nego svojoj olovci ujedno su i oni koji imaju perverznu potrebu da navlače sudijske perike i da mašu čekićem čiji se udarac ne čuje. Nervozne erteresuše su divan primjer takve pameti. A kako kuja nikada, je li, ne laje zbog sela, onda valja dodati i ovo: nedavno mi je jedna takva prebacila da sam svojevremeno napisao to što sam napisao, da ona zna za koga radim, da zna kako radim i da neću još dugo. Ne samo tako, nego uopšte. Evo odgovora, a ujedno i dvorečeničnog zaključka: Za 14 godina pogriješio sam dva puta, nenamjerno. Nervozne erteresuše griješe 14 puta u dva dana, namjerno.
