Samo što kod nas od ove mudre izreke nema ni pomena. Baš suprotno, mi grabimo krupnim koracima ka još većem neznanju. Tako ću početi moj komentar priloga ATV-a o znanju engleskog jezika u našim Organima ovdje, dakle u Banja luci i gore tj u Sarajevu.
U zemlji koja krupnim koracima grabi u EU.
Mlada novinarka ATV-a sjajnim izgovorom (na ovo imam pravo kao profesor) pozva nekoliko institucija da postavi samo par jednostavnih pitanja na engleskom jeziku (koje bi usput budi rečeno, znala i moja unuka, ili bilo čija unuka ili unuk koji su završili deveti razed. Da ne govorim o prvom razredu srednje škole, gdje djeca već sasvim komuniciraju na engleskom jeziku.
Postavlja se pitanje , koju srednju školu (o fakultetu ovdje nema ni govora, jer se engleski jezik uči kao obavezan najmanje jednu godinu) i gdje su završile tu svoju školu one guske u magli koje su tu veče odgovarale novinarki ATV –a?!
Dakle, na obično pitanje da li se može dobiti neko s kim se može razgovarati na pomenutom jeziku, glupače sa radnih mjesta u Vladi RS, nije važno ni koji resor, ni ministarstvo je u pitanju (izuzmam našu Predsjednicu Vlade koja i ne bi mogla lično odgovoriti na postavljena pitanja, jer nije njeno da se javlja na telefon , a ona bi to znala, jer žena zna engleski jezik) a na ta pitanja valjda odgovaraju šefovi kabineta ili miljenice inih likova što na konkursima biraju one (i muške i ženske kandidate) koji zorno, na licu mjesta pokažu da “ barataju” jezikom. Ko pita da li su te osobe stvarno u stanju da rade svoj posao i da možda po potrebi po nešto progovore i na nekom stranom jeziku. Bilo je strašno slušati šta i kako te manekenke po izgledu, lupetaju, ne znajući da kažu makar: Excuse me ili Please, wait a minute ……. Ili nešto slično. Makar samo to.
Bila je to blamaža nad blamažama.
U Sarajevu je neka osoba dosta dobro odgovorila da je tražena osoba na godišnjem odmoru.
Dakle , bilo je bolje nego kod nas .
Mi svi zajedno možemo pričati šta hoćemo, predstavljati se kako god nam padne na pamet – ali mi ćemo i dalje birati poslušne glupane, manekenke, ulizice, partijske kadrove koji su došli, što bi rekli Englezi from the nowhere i njima slične za službenike u Vladi ili još gore -za ambasadore (koji nikada u životu nisu učili engleski jezik) drugi jezici su u diplomatiji manje zastupljeni, a isti je obavezan /niti su u više od jedanput sjeli u avion. Da ne govorim o manirima, širini obrazovanja o ….. Dobro, to i onako nema veze. Ta mjesta se moraju, kažu upućeni, kupiti ili zaslužiti (rijetki znaju kako, ja ne znam, nisam imala tu čast), o tome zaista ne znam prave činjenice. Priča se da se to dešava u uskim partijskim krugovima, na tajnim mjestima, tako da mi obični smrtnici pojma nemamo ko nas gdje predstavlja. A i ko smo mi da bi to znali !
Nas samo stvarnost udari ponekad kao malj u glavu. A stvarnost je u pravom svjetlu prikazala naše kadrove neku veče na ATV-u .
Čemu se mi uopšte možemo nadati ?!
Ako ikad kadrovi prestanu da se biraju po kafanama i intimnim druženjima u strankama , a u obzir se budu uzimale zaslužene diplome, da ne govorim o iskustvu, odnosno kada neko ko jezike govori bude u komisiji (a valjda ih ima među mladima na biroima koji se za posao bore, a ne mogu doći u obzir niti se probiti od ovih sa rođačkim i drugim vezama) koja će birati kadrove za tim koji će sutra spremati BiH za pridruživanje željenom cilju – tada se neće desiti da rezistentne ćurke iz Vlade kažu: Momenat … ili Nemam pojma šta ova priča, ili nešto slično.
U šta, iskreno moram reći, sumnjam.
