Pjesma „Pukni zoro“ je pjevana na Kajmakčalanu utvrdio je samouvjereno, a kako bi drugačije, neki dan predsjednik Republike Srpske. Naravno odmah su se pojavili smutljivci koji tvrde da je tu pjesmu napravio neki Slovanac srpskog porijekla i talijanskog estradog imena, ali naša analiza pjesme će jasno pokazati da je Milorad Dodik u pravu.
Pa da počnemo.
Pukni zoro (naslov)
Samo naslov pjesme sugeriše da je nije mogao napisati tamo neki Slovenac jer kod njih zora sviće, rudi i sl., samo kod Srba zora puca ponekad pojedinačno, ponekad rafalno, a kako se samo pucalo na Kajmakčalanu.
Prva strofa
Da li čuješ mila, moga konja kas,
Da li čuješ sa planine, zove te moj glas.
Zasviraše trube, završi se boj,
Zvona zvone, zora sviće,
Vraćam se rode moj.
Prva strofa počinje potpuno iracionalno, gdje Srbin pita ženu da li čuje njegovog konja kas? Takvo iracionalno pitanje nijedan Slovenac neće postaviti svojoj ženi, za razliku od Srba koji od svojih žena očekuju da čuju, vide, trče i nose, kao da su super heroji. S druge strane svi dobro znamo da Slovenci vole da smučaju, skaču i trče na smučkama, planinare, ali nikad nismo vidjeli Slovenca koji jaše konja. Pa sjetimo se samo riječi nosioca Andrićeve nagrade Bore Čorbe Đorđevića koji je onomad Slovence opisivao kao „bečke konjušare“ a ne jahače. Slovenci jodlaju, sviraju harmoniku, ali truba je instrument sa kojim se ljudi u Srbiji rađaju, žive i umiru. Sve ovo jasno ukazuje da je ovu pjesmu mogao napisati samo Srbin i niko drugi.
Druga strofa
Kad tamo daleko vidim odžak siv,
Staru šljivu, rodnu njivu,
Vraćam se kući živ.
A najboljih nema, odnio ih boj,
Čuvala me slika tvoja,
Vraćam se rode moj.
Pogledajte prvi stih druge strofe i šta vidite, vidite „tamo daleko“, da to je to. Još 1917. godine na Solunskom frontu pjevana je pjesma „Tamo daleko, daleko kraj mora“ i sasvim je prorodno da se, makar i nesvjesno, ponovo nađe u pjesmi „Pukni zoro“ i na Kajmakčalanu. Onda se spominje šljiva možda čačanka, valjevka ili požegača, ali svakako nije koparska, mariborka ili ljubljanka. Kako jedan Slovenac može da piše o bojevima, kada su u svojoj tisućljećnoj povjesti porazili samo JNA i nikoga više. Sve ovo potvrđuje tezu da je Dodik u pravu i da je jedna ovakva pjesma mogla nastati samo ispod kape napaćenog srpskog vojnika u Prvom svjetskom ratu.
Refren
Aj pukni zoro, staru majku probudi,
Pa da vidi ko joj dolazi.
Aj pukni zoro, moju dragu da ljubim,
Bele grudi da joj zagrlim.
Ako vas do sada nisam uspio ubjediti da je „Pukni zoro“ nastala među Srbima na Kajmakčalanu, molim vas da pogledate refren pjesme. Imamo tu majku i grudi voljene drage, što ako je vjerovati Frojdu pokazuje usmjerenost Srba na oralno. Ta fiksacija na oralno u kasnijim godinama kreira oralni karakter koji se manifestuje kroz nepovjerenje prema drugima, odbijanje tuđe ljubavi i nesposobnost za uspostavljanje intimnih odnosa. Ako ovo nisu srpske osobine, ne znam koje su.
Ipak imam jednu nedoumicu koja me zbunjuje. Ako je ta pjesma toliko stara kao što Dodik tvrdi kako je Bregović nije iskopao, obradio i unovčio do sada. Kako?
Na kraju želim da dam punu podršku našem predsjedniku Dodiku i njegovoj reinterpretaciji savremene srpske istorije i da mu poručim da se ne obazire na ove seronje što ne biraju način ni vrijeme da blate njega, Srbe i njihovu kulturu. Mi našu tradiciju, pogotovo onu iz Prvog svjedskog rata, ne smijemo zaboraviti i zato uvijek i na svakom mjestu trebamo da pjevamo „Pukni zoro“. Pogotovo treba da budemo glasni kada se budemo svetili Turcima za ubistvo Svetog Save.
Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije.
