Prenošenje blogova Srđana Puhala nije dozvoljeno bez pismenog odobrenja redakcije.
Evo priznajem, nikad nisam pročitao nijednu knjigu od Petra Handkea, friškog nobelovca, oko kojeg se trenutno svađaju Srbi i Bošnjaci. Znači nisam kompetentan da ocjenjujem njegovu književnost, kao ni najveći broj onih koji o toj nagradi raspravljaju.
U stvari, pitanje oko kojeg se trenutno svađamo je vrlo komplikovano, da li se neko djelo (proza, poezija, slika, zgrada ili film) može i treba odvojiti, i kada, od njegovog autora, baš kao i nagrada koju dobije za to djelo.
Recimo da li su filmovi „Trijumf volje“ ili „Olimpija“ Leni Rifenštal manje vrijedni, ako znamo da ih je snimala pod pokroviteljstvom nacističkog režima Adolfa Hitlera? Da li je poezija Ezre Paunda ili proza Knuta Hamusena manje važna zato što su bili fašisti?
Peter Handke je već jednom prolazio kroz sve ovo dok je 2006. godine dobijao nagradu Hejrnih Hajne za, pazi sada, “Samovoljno kao i Hajnrih Hajne, Peter Handke slijedi u svom djelu put ka otvorenoj istini. Poetski pogled na svijet bezobzirno suprotstavlja objavljenom mišljenju i njegovim ritualima.”
I tada kao i danas krenula je rasprava da li je Hendke dostojan bilo kakve nagrade i da li se njegova ljubav prema Slobodanu Miloševiću može odvojiti od njegovih djela?
Istina, Handke je imao razumijevanje za „nestašluke“ Srba iz 90-ih godina i nije se libio da to kaže. Nije mu bio mrzak ni Slobodan Milošević, a 1996. je posjetio Srebrenicu. Ipak, kako on tvrdi u svom tekstu „Šta nisam rekao“ objevljenom 2006. u “Frankfurter algemajne cajtungu” kaže “Nikada nisam poricao nijedan od masakara u jugoslovenskim ratovima 1991–1995, niti ga relativizovao, niti opravdavao, a kamoli odobravao”, kao i da “Slobodana Miloševića nigdje nisam okarakterisao kao žrtvu ili kao jednu od žrtava”.
Na kraju je Handke odustao od nagrade i ona 2006. godine nije dodjeljena.
Vjerujem da Handke, kada je 1996. godine posjetio Srebrenicu, nije znao razmjere zločina, ali je o tome ćutao sve do danas. Vjerujem da Handke, kada je posjetio Srebrenicu, nije znao ulogu Srbije u tom zločinu, ali je o tome ćutao sve do danas. Mogu da razumijem da je tih 90-ih mogao da bude na pogrešnoj političkoj strani, ali on se ni do danas nije zbog toga izvinio.
Možda je Handke dobar pisac, ali nisam siguran da je i dobar čovjek, ali to očigledno nije bilo važno žiriju koji mu je dodijelio Nobelovu nagradu.
Za kraj važno je naglasiti da je Leni Rifenštal nakon kraja Drugog svjetskog rata zabranjeno da snima filmove. Ezru Paunda su Amerikanci zatvorili, a potom prevezli u SAD i smjestili u ludnicu gdje je proveo trinaest godina. Knut Hamusen je nakon rata prvo bio uhapšen, potom smješten u ludnicu i na kraju osuđen na veliku novčanu kaznu i smješten u starački dom.
Na kraju zapitajmo se, ako odvojimo djelo od osobe da li možemo djecu učiti da je:
- Gebels bio genije propagande,
- Hajdeger jedan od najuticajnijih filozofa 20. vijeka,
- Mile Budak hrvatski književnik i esejista,
- Radovan Karadžić psihijatar FK Crvena zvezda.
Možemo li?
Prenošenje blogova Srđana Puhala nije dozvoljeno bez pismenog odobrenja redakcije.
