Jedva čekam da Istočno Sarajevo dobije „Kapiju grada“ pa da postanemo ozbiljna konkurencija Skoplju kao najkičerastijem gradu na Balkanu.
Odmah da raščistimo, ovo nije ideja sadašnjeg SNSD-ovog gradonačelnika Istočnog Sarajeva Ljubiše Ćosića, još je 2019. godine Skupština grada Istočno Sarajevo usvojila zaključak kojim je obavezala gradonačelnika Nenada Vukovića da u budžetu za 2020. godinu ili rebalansom planira sredstva za idejno rješenje i projekat dva spomen-obilježja koja se odnose na protekli odbrambeno-otadžbinski rat.
Prema riječima tadašnjeg gradonačelnika Vukovića taj spomenik bi se nazvao „Kapija grada“ ili „Trijumfalna kapija“ i simboliozovao bi „oko 120 000 Srba koji su izbjegli iz Sarajeva na početku rata ili za vrijeme egzodusa krajem 1995. i početkom 1996. godine.“
E sad ne kontam šta je trijumfalno u odlasku 120 000 Srba iz Sarajeva, tako da mi je primjereniji naziv Kapija grada.
Ne znam ko je birao idejno rješenje za „Kapiju grada“, ali ja tu imamo dvije nedoumice, jednu etičku i drugu estetsku.
Naravno poći ćemo od etike, pa onda preći na estetiku.
Etički problem samog spomenika, je taj da on ne govori šta su Srbi radili u i oko Sarajeva od početka rata, do kraja 1995. godine, a radili su svašta. Bez toga je teško razumjeti zašto Srba danas nema u Sarajevu.
Gradonačelnici Istočnog Sarajeva to zovu kulturom sjećanja, a u stvari to je „zabijanje glave u pijesak“ i vjerovanje da će jednim spomenikom izbrisati sve presude domaćih sudova i haškog Tribunala, koji se tiču dešavanja u i oko Sarajeva.
Zajebana je to logika.
Sada prelazimo na samu estetiku i simboliku „Kapije grada“.
Ako sam dobro shvatio sadašnjeg gradonačelnika Istočnog Sarajeva Ćosića, ta kapija tj. pasarela trebala bi simbolično da predstavlja izlazak Srba iz Sarajeva u Istočno Sarajevo i trebala bi da izgleda ovako.
Znači imamo dvije djevojke/ žene koje jadna drugoj pružaju ruku.
Prvo što mi padne na pamet je zašto su te osobe žene, kada su o sudbini Sarajlija odlučivali isključivo muškraci.
Recimo meni bi bilo mnogo smislenije da umjesto žena imamo likove Alije Izetbegovića i Raovana Karadžića. Prije svega i jedan i drugi su bili gospodari svog dijela Sarajeva od početka do kraja rata.
Alija izetbegović, koji je jedva dočekao da Srbi iz Sarajeva odu, stajao bi na desnoj strani ulice i ispruženom rukom pokazivao Srbima kuda bezbejdno da napuste Sarajevo, dok bi ih na lijevoj strani ulice s ispruženom rukom dočekivao Radovan Karadžić sa obećanjem o novom životu u Istočnom Sarajevu, a ne u Bratuncu, Srebrenici, Zvorniku i Bijeljini.
Na pasarelu bi se trebalo penjati uskim i strmim stepenicama, što treba da odvrati šetače od nošenja bilo kakvog tereta, a što sarajevske Srbe treba da podsjeti na sve ono što su ostavili u Sarajevu, a što nije moglo stati u automobile, traktore, kamione i 110- ke.
Obje skulpture morale bi imati diskretan osmijeh, jer se osjećaju kao pobjednici, ali to ne smiju javno da pokažu. Neispružene ruke Radovana i Alije trebaju da imaju prekrštene prste, što simbolizuje njihovu neiskrenost prema srpskom narodu.
Takođe mi nije jasno što su obje ženske figure nose džečermu/jelek i frizure žena sa sela, kao da se „izlazak“ Srba iz Sarajeva desio 1896. godine, a ne 1996 i kao da su Srbi u Sarajevu živjeli kao seljaci.
Na kraju krajeva moramo voditi računa da vrijeme prolazi i da će mlade generacije Srba iz Istočnog Sarajeva ratove 90-ih posmatrati potpuno drugačije od svojih očeva i djedova i ne bih da se desi ono što se desilo sa spomenikom knezu Mihajlu Obrenoviću u Beogradu, pa se djeca danas nalaze „kod konja“.
Zamislite za jedno 100 godina naše unuke koji se dogovaraju da se nađu kod „dvije seljanke“ ili „četiri sise“.
Bruka!
Preuzeto sa: blogger.ba
