Svi dobro znamo da je tokom 90- tih godina na našim prostorima svak sa svakim ratovao, Hrvati protiv Srba i Bošnjaka, Bošnjaci protiv Srba, Hrvata i Bošnjaka i na kraju Srbi protiv Bošnjaka, Hrvata i NATO pakta.
Naravno nije sve tako jednostavno, svi dobro znamo da su tokom 90-ih godina na našim prostorima svak sa svakim bio saveznik. Hrvati sa Srbima, Bošnjaci sa Hrvatima, a bogami i Srbi sa babinim Bošnjacima.
Što bi rekli sportskim riječnikom krvav se plej of igrao u Bosni i Hercegovini tih godina.
Šta nam to govori?
To nam sve govori da je takvo ponašenje nemoguće objasniti samo nacionalizmom i mržnjom jednih prema drugima, jer da je to tako ovakvi savezi ne bi bili mogući. Rat je po prilično racionalan, kada ga počnete sagledavati odozgo, tj. iz perspektive političara ili generala.
Zašto vam sve ovo pišem?
Pa evo pročitah da na predstojećem Thompsonovom koncertu logističku podršku pružaju neke firme iz Srbije. Jebiga, Srbi su izgleda ovaj put jeftiniji od drugih.
Možete sli zamisliti scenu kada sa Marko Perković Thompson uzme srpski mikrofon i preko još srpskijih zvučnike vikne ustaški pozdrav „Za dom…“, dok mu pola miliona razdraganih hrvatskih nacionalista skockanih u crne majice uzvraća sa „Spremni“.
Sada će meni pravi Hrvati, na fejsbuku, krenuti da obašnjavaju da uzvik „Za dom, spremni“ nije ustaški pozdrav i da su se oni tisućljećima tako pozdravljali. Uzvratiće im Srbi sa svojim argumentima i rasprava će trajati u nedogled i bez bilo kakvog rezultata.
To vam je magija društvenih mreža, ali posao neće da trpi.
Srbi koji će Thompsonu pomagati da napravi spektakl će reći da pare nisu ni četničke ni ustaške i ne vjerujem da će imati bilo kakvu grižu savjesti zbog toga. Thompson će biti sretan što je „ošišao“ pola miliona Hrvata pjevajući o „genima kamenim“, i da ne zaborave šta je bilo, dok je istovremeno uštedio pare, angažujući firme iz Srbije.
Neće se buniti ni ljubitelji Thopsonovog „patriotskog“ metala, njima nikada nije bilo važno šta se dešavalo iza stejdža, emocije su ono što ima treba.
Što bi pjevač rekao, e moj narode.
I 90-ih, baš kao i danas, nacionalisti su uspjevali da nađu zajednički jezik i sarađuju, bez obzira na etničku pripadnost ili vjeru, a narod ko narod, želi samo veselo, da zaboravi svoj čemerni život, siromaštvo i korupciju.
I svi će dobiti ono što žele, neki zabavu i šou, neki patriotizam, neki pripadnost grupi, neki bunt protiv trenutnog stanja, a najmanje njih velike pare.
Ali to je tako od kad je svijeta i vijeka i niko nam nije kriv što smo glupi.
