Naučnici tvrde da su po prvi put uspjeli izvući tragove DNK iz renesansnog crteža koji se pripisuje Leonardu da Vinciju, ali i dalje nije sigurno da genetički materijal zaista pripada slavnom italijanskom polimatu.

Riječ je o crtežu crvenom kredom poznatom kao Sveto dijete („Holy Child“), za koji dio stručnjaka smatra da ga je izradio Leonardo da Vinci. Međutim, dio stručnjaka smatra kako je crtež uradio neko od Leonardovih učenika. Crtež crvenom kredom predstavlja studiju glave malog djeteta, malo nagnutu prema dolje, kao da je umjetnik pokušavao proučavati proporcije glave djeteta. Malo je maglovit crtež, što je svakako karakteristika samog medija, ali pomalo ima efekt sfumato koji je Leonardo koristio na slikama, radi postizanja treće dimenzija, volumena i u kojem nema jasne, oštre granice između svjetla i tame. Kod Leonarda sfumato nije bila samo slikarska tehnika, nego način mišljenja.

No otkud otisak prsta? Poznato je da Leonardo nije slikao samo četkicama, nego da je znao malo i zameljati prstima. Osim toga, papir je porozan i u njemu ostaju i ćelije epitela, znoj. Na spomenutom crtežu je čak utvrđeno da je infuziran eteričnim uljem citrusa.

Leonardo da Vinci DNK projekat

Istraživači iz zajednice Leonardo da Vinci DNA Project (LDVP), koje predvodi genetičar Norberto Gonzalez-Juarbe su u materijalu s crteža pronašli trag DNK, koji pokazuje sličnosti s genetičkim materijalom izoliranim iz pisma iz 15. vijeka. Radi se o jednom pismu kojeg je napisao Frosino di ser Giovanni da Vinci, rođak Leonardovog djeda Antonija da Vincija.

Analiza je pokazala da i crtež i pismo sadrže sekvence Y hromosoma koje pripadaju istoj haplogrupi – genetičkoj liniji čiji zajednički predak potiče iz Toskane, regije u kojoj je Leonardo da Vinci rođen. Budući da se Y hromosom prenosi gotovo nepromijenjen s oca na sina, ovi nalazi predstavljaju važan početni korak u pokušaju rekonstrukcije Leonardove DNK, smatraju stručnjaci.

Rezultati su objavljeni 6. januara na preprint platformi bioRxiv, što znači da još nisu prošli proces naučne recenzije. Upravo zbog toga, ali i zbog pitanja autorstva samog crteža, dio naučne zajednice ostaje skeptičan. Neki istoričari umjetnosti vjeruju da Sveto dijete nije nacrtao Leonardo, već jedan od njegovih učenika.

U tom slučaju, DNK bi mogla pripadati drugoj osobi – učeniku, kasnijem vlasniku ili kustosu koji je kroz stoljeća rukovao crtežom. Uprkos neizvjesnostima, istraživači se nadaju da bi rekonstrukcija Leonardovog genetičkog profila jednog dana mogla pomoći u autentifikaciji njegovih djela. Neki čak govore i da bi ove potencijalne analize, ako je riječ o Leonardovoj DNK mogle ponuditi čak uvid u biološke osnove njegovih izuzetnih sposobnosti. Međutim, takvo tumačenje zanemaruje činjenicu da ova umjetnost dolazi iz izuzetno mettiera, zanatstva, ne samo iz puke vježbe, nego iz majstorije i stalnog vježbanja te filozofskog promišljanja o crtežu i slikarskoj tehnici koje je Leonardo imao. Nema gena za talenat za umjetnost.

Autori preprinta zaključuju da sekvence Y hromosoma pronađene na umjetničkom djelu i u pismu koje je napisao Leonardov rođak pripadaju istoj genetičkoj grupi ljudi s zajedničkim pretkom u Toskani, regiji u kojoj je Leonardo da Vinci rođen. Podaci ukazuju na mogućnost da DNK s umjetničkog djela zaista pripada Leonardu, ali to ni izbliza ne predstavlja dokaz.

Problemi identifikacije Leonarda da Vincija

Glavni problem je što naučnici nemaju s čim direktno uporediti te sekvence, jer ne postoje potvrđeni uzorci DNK za koje se pouzdano zna da potiču od samog Leonarda. Njegovo grobno mjesto je poremećeno početkom 19. vijeka, a nije imao ni direktne potomke. Eventualni dodatni, indirektni dokazi mogli bi doći iz drugih istraživanja u okviru projekta: analize Y hromozoma kod nedavno identificiranih živih potomaka njegovog oca, kao i pokušaja izdvajanja DNK iz grobnica u kojima su sahranjeni Leonardovi rođaci.

Navodno, postoji pramen sijede kose za koju kolekcionari tvrde da je Leonardova.

Tokom iskopavanja 1863. godine u Amboiseu, koje je vodio pisac i kulturni impresario Arsène Houssaye, pronađena je lobanja za koju je on vjerovao da pripada Leonardu da Vinciju, kao i pramen svijetloplave, gotovo bijele kose za koji je pretpostavio da potiče iz Leonardove brade. Taj pramen je potom nestao na više decenija, da bi se ponovo pojavio 2019. godine, kada je privatni kolekcionar omogućio njegovo izlaganje u Museo Ideale Leonardo da Vinci. Istraživači iz projekta LDVP planiraju da jednu jedinu vlas kose podvrgnu radiokarbonskom datiranju.

No ovi artefakti nisu pouzdani. Za sada je najbolji način utvrđivanja povezanosti onaj preko rođaka. Naime, zahvaljujući promiskuitetnosti Leonardovog oca, službenika Piera da Vincija, koji je imao 23 djece sa nekoliko žena, postoji mogućnost da se rekonstruira paternalna linija Leonardovih rođaka od 1331. do danas. Navodno, sad ima 14 živih Leonardovih praprapra-rođaka.

Najveći doprinos ovog rada bi moglo biti otvaranja polja arteomike, autentifikacije djela pomoću DNK, odnosno utvrđivanja originalnosti rada i da li je određeni rad djelo nekog umjetnika. Recimo, na konkretnom primjeru Svetog djeteta bi se moglo utvrditi je li ili nije Leonardovo djelo. Ova mala djela predstavljaju prave raritete, jer su neka druga, čuvenija, više puta čišćena i restaurirana, pa su potencijalni biološki tragovi uklonjeni.