Prije neki dan kandidat za predsjednika Republike Srpske Draško Stanivuković se sjetio da je i gradonačelnik Banjaluke pa je dao neke prilično zanimljive izjave, a tiču se centra Banjaluke ili kako on to zove “nulta, prva i druga zona”.
Kad gradonačelnika sluša neko sa strane, pomislio bi da je Banjaluka kao Beograd, čim je toliko zonirana.
Tom prilikom gradonačelnik je kazao:
“Vlasnici objekata u nultoj, prvoj i drugoj gradskoj zoni dobili bi rok od tri godine da srede spoljašnji izgled kuća, dok bi u naseljima poput Petrićevca rok bio pet godina.” Potom je dodao: “Imaš kuću bez fasade? Ne možeš da je uradiš? Prihvatamo. I ti prihvati da je život u toj zoni takav i takav.”
Poruka je jasna: ako nemaš para za fasadu, „razguli“ na selo, pa tamo živi u skladu sa svojim siromaštvom i ogoljenim blokovima i ciglama.
Nego, da pođemo od etimologije riječi fasada.
Fasada potiče od francuske riječi façade, ili italijanske riječi facciata, koja ima porijeklo od latinske riječi facies što znači izgled. Danas je to naziv za spoljašnji, vidljivi dio neke građevine.
Ima fasada i druga značenja, recimo može da znači i spoljašnji izgled osobe ili stvari iza kojeg se krije nešto drugo, često prikrivajući stvarno stanje.
Budimo realni, fasada je glavna odlika mladog Stanivukovića. Sve ove godine političar Draško Stanivuković prodaje nam fasadu, za bubreg.
Imaju one fasade koje imaju nešto u sebi, šljokice ili drago kamenje, pa svjetlucaju na suncu, e takav nam se predstavljao mladi Stanivuković kada je ušao u politiku. Nasmijan, vedar, optimističan, nekonvencionalan, neopterećen prošlošću i zagledan u budućnost, tolerantan, hrabar, spreman da se obračuna sa korupcijom i kriminalom.
I Bošnjacima je bio seksi.
Jednostavno drugačiji od sumorne fasade tadašnjeg SNSD-ovog gradonačelnika Banjaluke Igora Radojičića ili drugih političara.
To što nikada ništa prije nije radio, što nije završio fakultet, što je dijete tajkuna, nije nam bilo važno, svjetlucava fasada je sve zasijenila.
Banjaluka mu je povjerovala, kao i ja, pa je postao novi i najmlađi gradonačelnik Banjaluke.
Onda je fasada počela sve slabije da svjetluca, bio je to njegov, a i naš, susret sa surovom realnošću. Shvatio je da SNSD kontroliše gradsku Skupštinu, a samim tim i mnoge aktivnosti u gradu. Problem je nastao jer se Stanivuković okružio jednako nekompetentnom ekipom kao što je i on sam, ali je shvatio da mu je jedina šansa da opstane održavanje fasade koja sada treba da nam prikaže njega kao manje zlo od SNSD-a. Fasada je postala nekako zagasitija, ali i dalje vitalno važna, jer ne samo da je trebalo da izgleda fino spolja, već mora da prikriva i unutrašnje nedostatke.
Gradonačelnik se sav bacio na šminkanje fasade i grada, a suštinski problemi su ostali. To se veoma dobro može vidjeti kada tri dana pada snijeg ili kiša, fasada dobije potpuno drugačiju boju, nekako mat, ali još uvijek se ne da. Doduše, zna nekada da smrducka oko fasade, kad se ne odvozi smeće, ali on nam je objasnio da je tako u svim „nultim zonama“, od Tokija, preko Nju Delhija, Londona, do Njujorka.
Shvatio je naš gradonačelnik da mora da igra jednako kao SNSD, od raspisivanja tendera, ugrađivanja, do velikih obećanja, pravljenja galame i kuknjave i „prodavanja magle“. Jedini profesionalci u njegovom timu trenutno su stilisti, fotografi i snimatelji, jer oni su ti koji fasadu čine primamljivom, naročito na društvenim mrežama, gdje sve frca od uspjeha i pobjeda.
Onda nas je gradonačelnik ubjeđivao na poslednjim izborima da je napravio nove parkove, koji su već bili napravljeni. Povjerovali smo njemu, a ne svom razumu.
Fasaderski radovi su bili uspješni, odbranio je fotelju gradonačelnika.
Kada je Draško Stanivuković odlučio da postane Dodik umjesto Dodika, tj. predsjednik Republike Srpske, a to je zahtijevalo radikalnu prepravku fasade, metnuo je skele i krenuo sa radom. Fasada neće više biti svjetlucava, ni jednobojna, već se sve svelo na tri boje: bijelu, plavu i crvenu.
Za selfi bi bilo idealno da na krov sleti dvoglavi orao.
Bilo kakav drugi raspored boja je pederski, a naš gradonačelnik se protivi da se to javno ističe. Takve fasade Srbi obožavaju, kada vide tako složene boje, razum im se pomuti i odmah zaborave i gdje žive i kako žive.
Problem je nastao što skoro svi političari u Republici Srpskoj imaju fasade u tim bojama i ne pada im na pamet da ih mijenjaju.
Sada nas Draško Stanivuković ubjeđuje da je njegova trobojna fasada ljepša od Dodikove i da bi nas potpuno ubijedio potrebno je da je osvešta, a za to mu je potrebna Srpska pravoslavna crkva. Zbog toga on danas ne izlazi iz crkava i manastira, ali ni Jefrem, episkop banjalučki, nije mačiji kašalj, „tvrdi pazar“ ili je bolje reći ulaže u nekretnine. Uz Draškovo odobravanje i ćutanje SNSD-a, upravo počinje da gradi parohijski dom u centru grada i uništenje parka.
Kada voliš trobojnu fasadu, uništavanje zelenila nikada ne predstavlja problem.
Stanivuković je shvatio da bi se njegova prosrpska fasada bolje i što dalje vidjela u cijeloj Republici Srpskoj, mora da ima pokret koji je osnovao, ali kao svaki ekološki osviješten omladinac, koristio je reciklirane materijale od Igora Radojičića do Gojka Kličkovića.
Problem je što su ti reciklirani materijali sumnjivog kvaliteta, pa je pitanje kako će se to odraziti na dezen fasade.
Mladi lider Draško Stanivuković se nada da će svojom fasadom da zaslijepi građane Republike Srpske, ali će morati tu fasadu da ogradi jer, ako priđete njoj malo bliže, vidjećete da iza nje ne stoji licemjerstvo, nezajažljiva ambicija, površnost, alavost, a ako se usudite da kucnete po fasadi, čućete kako odzvanja praznina.
Kako su stanovnici Republike Srpske reagovali na novu fasadu saznaćemo u oktobru ove godine.
P.S. Lako je Stanivukoviću da bira boju za fasadu, kada je Dodik stavio dobru izolaciju, a Srbi vole kad je toplo i ušuškano.
Preuzeto sa blogger.ba
