Živimo u vremenu u kojem viralni sadržaji često imaju veći uticaj od stručnih mišljenja. Upravo o toj promjeni, ali i o ulozi medija, algoritama i dezinformacija, govorio je komunikolog dr Vuk Vučetić u razgovoru o savremenom digitalnom okruženju i njegovim posljedicama na društvo.

Jedna od ključnih teza odnosi se na ekonomiju pažnje. „Ukoliko je usluga besplatna, onda smo mi zapravo roba“, kaže Vučetić. Naše ponašanje na internetu – pretrage, klikovi, interakcije – postaje vrijedna sirovina koju kompanije koriste za kreiranje digitalnih profila i precizno usmjeravanje sadržaja. „Pažnja i sve naše aktivnosti koje radimo u online prostoru postale su svojevrsna nafta 21. vijeka“, objašnjava on.

Takav sistem, međutim, ne utiče samo na potrošačke navike. Algoritmi oblikuju i način na koji doživljavamo stvarnost. „Pametni algoritmi usmjeravaju našu pažnju“, upozorava Vučetić, naglašavajući da to dovodi do zatvaranja u tzv. eho komore – informacione balone u kojima susrećemo samo sadržaje koji potvrđuju naša postojeća uvjerenja. Posebno je problematično kada se to odnosi na političke ideje, jer „nismo spremni da se suočimo sa drugim i drugačijim“, što vodi ka polarizaciji društva i slabljenju demokratskog dijaloga.

Pitanje slobode govora dodatno komplikuje ovu sliku. Teorijski, „moja sloboda govora završava tamo gdje počinje sloboda drugog“, ali Vučetić ističe da je u praksi granica teško odrediti. U digitalnom prostoru, gdje je komunikacija često posredovana i anonimna, odgovornost opada.

„Čim imate više posrednika u komunikaciji, tim je odgovornost manja“, kaže on, objašnjavajući zašto su uvrede i govor mržnje češći online nego u direktnom kontaktu.

Rješenja, međutim, nisu jednostavna niti brza. „Čarobni štapić ne postoji“, naglašava Vučetić. Ipak, vidi važnu ulogu obrazovanja i društva u cjelini. Razvoj kritičkog mišljenja, otvorenost prema različitim stavovima i sposobnost argumentovane rasprave ključni su alati za snalaženje u savremenom medijskom okruženju. „Jedini alat je zdrav razum“, dodaje.

Poseban izazov predstavljaju dezinformacije i manipulacije. Vučetić upozorava da se pojam dezinformacije često pogrešno koristi. „Dezinformacija mora biti zlonamjerno, sistemsko širenje provjerljivo netačnih sadržaja“, objašnjava. Mnogo češće, kaže, susrećemo suptilnije oblike manipulacije: spinove, selektivno iznošenje činjenica ili sadržaje izvučene iz konteksta. Upravo ta „siva zona“ otežava prosječnom korisniku da razlikuje istinu od manipulacije.

U digitalnom prostoru dodatni problem predstavljaju botovi i trolovi. Iako se često zamišljaju kao automatizovani programi, Vučetić naglašava da su u lokalnom kontekstu to „obični ljudi“ koji koordinisano šire sadržaj i usmjeravaju rasprave. Njihova uloga je jasna – promocija određenih ideja i produbljivanje društvenih podjela.

Rast dezinformacija, broja portala bez impressuma – podataka o tome ko stoji iza portala, i botova su naročito istraženi u toku perioda kriza, poput epidemija, poplava, ratove te u predizbornim periodima. Tada treba biti naročito oprezan sa sadržajima i ne reagovati – srditi se, komentarisati i dijeliti sadržaje na prvu.

Istovremeno, način na koji konzumiramo sadržaj značajno se promijenio. Kratki formati, stalno „scrollanje“ i ogromna količina informacija dovode do zamora i površnog razumijevanja.

„Možemo provesti dva ili tri sata scrollajući, a da nemamo pojma šta smo vidjeli“, upozorava Vučetić. Ovaj fenomen, poznat kao „brain rot“, dodatno slabi sposobnost koncentracije i kritičkog promišljanja. Nažalost, postoji i cijeli žanr tog niskokvalitetnog sadržaja, koji pripada onome što je Cory Doktorow nazvao „enšitifikacija interneta“, a posvećen je malo djeci. Ovi sadržaji su često puni pogrešnih informacija, nelogičnosti i loše utječu na razvoj djece.

Kao mogući odgovor na sve to, Vučetić ističe potrebu za medijskom dijetom – svjesnim ograničavanjem i selekcijom sadržaja. Ipak, priznaje da je to teško ostvarivo, posebno kod mlađih generacija koje odrastaju uz digitalne uređaje. Problem dodatno komplikuje činjenica da institucije često kasne u razumijevanju novih tehnologija i njihovih posljedica.

Ipak, uprkos svim izazovima, Vučetić ne smatra da je situacija bezizlazna. Postoje pozitivni primjeri – od edukativnih sadržaja i naučnih platformi do pub kvizova i kvalitetnih podcasta – koji pokazuju da postoji interes za znanje i smislen sadržaj. „Nije kraj svijeta“, kaže on, naglašavajući da postoji alternativa dominantnom „mainstreamu“ prepunom senzacionalizma i dezinformacija.

„Ovakvi i slični sadržaji trebaju da budu dio mainstreama“, zaključuje Vučetić, uz poruku da je moguće graditi informisanije i otpornije društvo – ali samo ako svjesno radimo na tome.

Zaključak je jasan: odgovornost je podijeljena između sistema i pojedinca, ali u trenutnim okolnostima najveći teret nosi upravo korisnik. Razvijanje medijske pismenosti, kritičkog mišljenja i kulture dijaloga ostaje ključ za snalaženje u svijetu u kojem pažnja postaje najvrednija valuta.

Cijeli podkast možete pogledati na linku ovdje.