Bosna i Hercegovina na svom putu ka Evropskoj uniji ravnospravnost
polova mora da usvoji kao temeljnu vrijednost ovog društva. Ona potiče
još od 1957. godine kada je načelo jednake plate za isti rad ugrađeno u
Ugovor iz Rima, te propisano Ugovorom iz Lisabona. U tom smislu BiH je
ratifikovala konvencije UN o ljudskim pravima i standarde i direktive
koje su preporučili UN, Savjet Evrope i Evropska unija.
Zakon na državnom nivou o ravnopravnosti polova koji BiH ima
zabranjuje direktnu i indirektnu diskriminaciju u privatnom i javnom
životu u svim segmentima društva. Krivični zakonici, porodični zakoni i
zakoni o radu na državnom i entitetskim nivoima pružaju pravnu
garanciju za ženska prava. Osim toga, 2006. godine, Savjet ministara BiH
usvojio je Gender akcioni plan (GAP) BiH – petogodišnju strategiju za
"gender mainstreaming" u BiH.
Za promociju i zaštitu ravnopravnosti polova i nadzor jednakog
postupanja prema ženama i muškarcima u BiH postoji nekoliko institucija.
Na državnom nivou, tu je skupštinska Komisija za ravnopravnost i
Agencija za ravnopravnost polova BiH. Na entitetskom nivou,
uspostavljeni su gender centri kao i komisije za ravnopravnost polova
pri entitetskim skupštinama. Na nivou deset kantona u FBiH takođe su
osnovane komisije za ravnopravnost polova bilo kao nezavisni organi ili
kao dio odbora za ljudska prava. Uspostavljena je i struktura rodnih
zaštitnih mehanizama na opštinskim nivoima u oba entiteta, kao i
institucionalni mehanizmi za "gender mainstreaming" u izvršnim i
zakonodavnim granama na državnom, entitetskim, kantonalnim i opštinskim
nivoima vlasti.
Međutim, da i dalje postoji dikriminacija ukazuju upravo izvještaji
nekih od navedenih institucija koje se povodom 8. marta obrate javnsoti.
Tako je i Gender centar – Centar za jednakost i ravnopravnost polova Vlade Republike Srpske saopštio da su žene u ovom bh entitetu diskriminisane.
„Iako je u prethodnom periodu ostvaren napredak u pogleda zakona i
praksi koje doprinose unapređenja položaja žena i rodne ravnopravnosti,
naročito u oblastima borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja u
porodici, te u pogledu poboljšanja njihovog ekonomskog, političkog i
društvenog položaja, žene u Srpskoj su još u mnogim oblastima
diskriminisane.
Zbog svog istorijskog, ali i aktuelnog značaja, ovaj dan treba da
se obilježava dostojanstveno i s poštovanjem u znak zahvalnosti onim
ženama koje su se borile, a bore se i danas, za pravo glasa, pravo na
rad i bolje radne uslove, pravo na život, pravdu, mir i dostojanstvo za
sve“
Petrić: Struktura vlasti preslikava odnose društvene moći
Jedna od tih kojima se Gender cenar RS ima na čemu zahvaljivati i
koje se svakodnevno bore za bolji položaj žene u bh društvu je i
Banjalučanka Aleksandra Petrić, programska direktorica organizacije „Udružene žene“.
Ona je za Frontal potvrdila da Bosna i Hercegovina ima solidan
formalno pravni okvir zaštite ravnopravnosti koji je prvenstveno
zasnovan na opštim ustavnim odredbama koje garantuju ravnopravnost, ali i
da je vidljivi raskorak između formalnog zakonskog okvira i realne
slike.
Zakon
o ravnopravnosti polova usvojen 2003 godine, sa izmjenama i dopunama od
2009 godine predstavlja krovni zakon koji garantuje jednake mogućnosti i
ravnopravan tretman žena i muškaraca, prepoznaje, definiše i
inkriminiše nasilje i diskriminaciju po osnovu pola, reguliše obavezne
kvote za manje zastupljen pol u organima vlasti i upravljanja i uređuje
druge oblasti od važnosti za zaštitu ravnopravnosti. Zakonom je
propisana obaveza usklađivanja drugih državnih i entitetskih zakona sa
ovim zakonom, što nije u potpunosti provedeno u praksi.
U BiH postoje institucije koje u okviru organa zakonodavne i
izvršne vlasti imaju mandat i odgovornost da osiguraju ravnopravnost
polova. U parlamentima postoje komisije za ravnopravnost polova, odn.
Odbor jednakih mogućnosti (Narodna skupština RS)koje prate primjenu
politika, propisa i aktivnosti međunarodne saradnje. U okviru izvršne
vlasti su uspostavljene posebne stručne službe koje osiguravaju
integrisanje ravnopravnosti polova u programe i politike vlada, to su
Agencija za ravnopravnost polova BiH, koja postoji u okviru Ministarstva
za ljudska prava i izbjeglice, te gender centri Vlade RS-a i Vlade FBiH
koji pružaju stručnu podršku vladinim institucijama u procesu
osiguravanja ravnopravnosti polova.
Na nivou entiteta, ne postoje zakoni koji samostalno regulišu ovu
oblast, već su odredbe o zaštiti ženskih prava inkorporirane u ostale
zakone, kao što su zakoni o radu, zakoni o socijalnoj zaštiti, zakon o
zaštiti od nasilja u porodici i slično.
Kakva je realna slika prava žena u BiH?
Postoji vidljivi raskorak između formalnog zakonskog okvira koji
osigurava osnovni okvir za jednake mogućnosti, prava i ravnopravan
tretman muškaraca i žena u Bosni i Hercegovini. Dovoljno je da pogledate
oblast političkog odlučivanja i uočite jaz između stvarnog i pravnog.
Žena nikada nije bila članica Predsjedništva BiH, predsjedavajuća
Savjeta ministara BiH, u kojem recimo trenutno nema niti jedna žena na
ministarskoj funkciji, niti ih je bilo u prošlom sazivu. Nemamo žena
predsjednica političkih stranaka.
Naravno da nije sve u brojčanoj zastupljenosti, ali struktura
vlasti preslikava odnose društvene moći, te nam govori ko je kontroliše.
Osim toga, procjene govore da svaka četvrta žena doživi neki od
oblika nasilja u toku svog života i da veoma mali broj žena prijavljuje
nasilje i traži pomoć. Odgovornost za ovakvo stanje nose svakako
institucije koje su dužne da im omoguće zaštitu i podršku, te spriječe i
kazne nasilje, za što mi nemamo osiguranu saradnju i volju da se ovaj
problem sistemski rješava. Podaci u ovoj oblasti su veoma oskudni i
nesistematični, ali ipak dostupni za analizu. Prošle godine je
Ministarstvo unutrašnjih poslova RS učinilo javnim podatak da od ukupnog
broja žrtava ubistava u Republici Srpskoj u posljednjih deset godina,
oko 63% odlazi na žene ubijene u okviru porodice. Tu nesumnjivo možemo
govoriti o rodnoj dimenziji teških oblika nasilja i ukazati na problem
visokog stepena tolerancije na nasilje nad ženama koje traži korjenite
promjene u radu institucija i njihovu odgovornost za ovakvo stanje.
Žene su izložene teškim oblicima diskriminacije na osnovu pola pri
zapošljavanju, naročito u pogledu prava na porodiljsko odsustvo i
naknade u tom periodu.
Ovo su samo neke od važnih oblasti koje ukazuju koliko se poštuju ljudska prava žena u BiH.
Koje zahtjeve po ovom pitanju BiH mora da ispuni da bi bila na nivou zemalja EU?
Bosna i Hercegovina mora da poštuje ne samo EU zahtjeve, nego i
ostale međunarodne standarde i obaveze koje je preuzela potpisivanjem
međunarodnih dokumenata koji regulišu ovu oblast. Situacija po tom
pitanju u BiH je specifična jer smo mi Dejtonskim Ustavom BiH (Aneksom
6) ugradili obavezu primjene niza značajnih dokumenata o ljudskim
pravima, među kojima je UN Konvencija o uklanjanju svih oblika
diskriminacije nad ženama (CEDAW) iz 1979, koja je osnov daljih
međunarodnih propisa u ovoj oblasti. Evropska Unija ima veoma razvijenu
oblast direktiva usmjerenih na zaštitu u oblasti rada i zapošljavanja
koja štiti pravo žena na zapošljavanje bez diskriminacije po osnovu
pola, jednaku platu za jednak rad muškaraca i žena, te usklađivanje
privatnog i profesionalnog života, što je od naročite važnosti za žene.
Osim toga, oblast zaštite žena od nasilja po osnovu pola i nasilja
u porodici zahtijeva dostupnost i razvijenost službi podrške za žene
koje su preživjele nasilje, prmjenu hitnih mjera zaštite žrtava nasilja,
te kažnjavanje počinilaca nasilja u krivičnom postupku, što su samo
neke od mjera koje čekaju BiH na putu ka Evropskoj Uniji.
Da li je BiH „muško“ društvo?
Ja bih Bosnu i Hercegovinu radije okarakterisala kao mačoističko a
ne muško društvo, što je svakako model koji podjednako opterećuje i
žene i muškarce. Živimo u društvu koje generacijama usmjerava djecu oba
pola od malih nogu u specifične društvene rodne uloge koje u velikoj
mjeri nisu prirodne, već su nametnute. Tako se dječaci odgajaju da je
sramota plakati i da je čvrstina odlika svakog pravog muškarca, da se
roze boji nikako ne prilazi, da su lutkice igračke za cure, dok se
djevojčicama sugeriše da moraju biti nježne, da fudbal i igračke roboti
nisu za žene, da su kućni poslovi njihova briga i da ih moraju što prije
naučiti i slično.
Djeca oba pola se privode rodnim ulogama u porodici i školski
sistem samo nastavlja i nadograđuje ove uloge. U patrijarhalnom i krutom
sistemu kakav vlada Bosnom i Hercegovinom jako dugo, nužne su
intervencije u obrazovnim programima da bi popravili stvar. Ja zaista
vjerujem da bi ove intervencije dale rezultata ukoliko bi se sistemski
provodile kao dio obavezne nastave. I nadam se tome u budućnosti.
U RS imamo po prvi put ženu kandidatkinju za premijersku poziciju.
Da li su žene u politici unaprijedile percepciju o ženama u javnom
životu i šta biste savjetovali novoj premijerki u smislu prava žena?
Ukoliko govorimo o ovom postratnom periodu u kontekstu našeg
okruženja, duboko sam uvjerena da su žene u politici, napravile značajne
rezultate i pomjerile granice staklenog plafona koji postoji za žene
kada su u pitanju ključne političke i rukovodeće funkcije, iako je
situacija još daleko od zadovoljavajuće. Ono što vidim kao veoma važno
jeste činjenica da žene postaju prepoznatljive i dobijaju podršku kroz
politički kontinuitet, kao i kontinuitet funkcija koje obavljaju. Dobar
primjer su reizabrane načelnice u nekoliko opština, kao i žene u
parlamentima na državnom i entitetskim nivoima.
Ja ne mislim da je nova premijerka isključivo odgovorna za
unapređenje prava i mogućnosti za žene, već da je to obaveza svih
muškaraca i žena na pozicijama moći, jer od toga zavisi izlazak iz
krize, budući održivi razvoj kojem težimo i potreba odgovornog
korištenja ljudskih resursa sa kojima Republika Srpska raspolaže.
Ukoliko su zaista iskreno opredjeljeni ka napretku, onda će se zasigurno
posvetiti rješavanju sistematskih problema koji onemogućavaju ženama da
doprinesu napretku.
Vaša organizacija je jedna od NVO koja se duži period bavi
zaštitom ljudskih prava, odnosno prava žena. Sa kojim preprekama se
susrećete i kako ocijenjujete efekte koje ste postigli?
„Udružene žene“ Banjaluka već sedamnaest godina provode programe
rada na sprečavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i unapređenju učešća
i uticaja žena u javnom i političkom životu. U svom radu imamo
zastupljene besplatne i rodno osjetljive servise podrške i pomoći ženama
i djeci koji su preživjeli nasilje (pravna pomoć, SOS telefon, sigurna
kuća), lobiranje za usvajanje odnosno izmjene zakona koji su od važnosti
za zaštitu ženskih ljudskih prava, i osnaživanje žena za učešće u
vlasti i odlučivanju kroz izgradnju kapaciteta za vođenje kampanje,
rodno odgovorne politike i sl.
Prepreke sa kojima se susrećemo u radu su višestruke i u mnogome određuju domete i utiču na rezultate našeg rada.
U oblasti zaštite žena od nasilja, veoma često nailazimo na otpor
predstavnika i predstavnica institucija sa ovlaštenjima i obavezama,
koji ne osiguravaju dosljednu primjenu zakona, te čak i opravdavaju
nasilje koje žene trpe pozivajući ih da, za dobrobit porodice i djece,
nastave i dalje trpiti. Zakonom je regulisana obaveza bužetskog
izdvajanja za sigurne kuće za žene i djecu žrtve nasilja, u odnosu 70%
iz entitetskog budžeta, 30% iz budžeta lokalnih zajednica, za šta smo se
izborile zajedno sa partnerskim organizacijama. Ova sredstva se
alociraju sigurnim kućama često sa zakašnjenjima od više mjeseci, što
direktno ugrožava naše mogućnosti da ženama i djeci koji su u situaciji
potrebe za ovom vrstom podrške pomognemo na adekvatan način. Većina
lokalnih zajednica još uvijek nije prepoznala potrebu da planira i
alocira ova sredstva i pored zakonske obaveze.
U oblasti podrške ženama u javnom i političkom životu, suočavamo
se sa odsustvom političke volje ključnih političkih stranaka da
osiguraju primjenu zakonom garantovane ravnopravnosti muškaraca i žena u
praksi. Ovo pitanje se ne smatra prioritetnim, iako mu je osnov veoma
sličan onom koji se vezuje za slučaj „Sejdić Finci“ tj. radi se o
diskriminaciji značajne društvene grupe. Tako imamo situaciju da se
godinama zalažemo za izmjene Izbornog zakona BiH i omogućavanje
ravnopravne zastupljenosti žena i muškaraca na izbornim listama, kao i
kvote za žene u izvršnim organima vlasti, u skladu sa Zakonom o
ravnopravnosti polova BiH.
Smatram da smo doprinijele promjeni percepcije nasilja u porodici
kao javnog a ne privatnog problema i uticali na usvajanje niza značajnih
propisa u ovoj oblasti bilo putem direktnog učešća u radnim grupama ili
zalaganja kroz prijedloge odn. amandmane koje smo podnosili
institucijama, što je veoma važno za pozitivne promjene u ovoj oblasti
koje su dugotrajan proces. Naši servisi su stvorili uslove za direktnu
podršku ženama koje su preživjele nasilje, koje imaju pristup
informacijama o mogućnostima zaštite svojih prava, i pomoć da
zahtijevaju svoja prava u direktnoj komunikaciji sa nadležnim
institucijama.
Organizacija „Udružene žene“ Banjaluke su u partenrskom projektu pod nazivom „Udruženim naporima ka novim evropskim standardima u zaštiti žena od nasilja“
koji je usmjeren na zalaganje za ratifikaciju i primjenu nove
Konvencije Savjeta Evrope o sprečavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i
nasilja u porodici u zemljama u regiji.
Projekat je finansiran kroz IPA fondove Evropske unije, a realizujemo ga
u saradnji sa Autonomnim ženskim centrom iz Beograda, koja je
nositeljica aktivnosti, te Centrom za žene žrtve rata Zagreb, Društvom
SOS iz Ljubljane, Nacionalnim savjetom za ravnopravnost polova SOŽM iz
Skoplja, i Mrežom žene protiv nasilja VAWE iz Austrije.
(Frontal)
