Nedavno ste
promovisali svoj novi kompilacijski
album “Boje zvuka” koji predstavlja krunu vaše karijere. Da li je bilo teško
napraviti izbor pjesama?
To je prijesjek skoro 40 godina mog stvaralaštva. Bilo mi je
teško da se odlučim koje pjesme uvrstiti u izbor od 45. Morala sam se prisjećati nekih koje su
nepravedno zaboravljene, ali zato su mi i Maja Tatić i Slobodan Vidović
sugerisali na neke, da ih ne zaboravim. Ipak
je 23 godine života u Japanu učinilo svoje, jer nisam ja tamo pjevala samo svoj
repertoar koji je bio znan nama, onih
5-6 ključnih pjesama kao što su “Sve smo mogli mi”, “Što te nema”, “Ima neka
tajna veza”, a koje su i mogle proći u svijetu bez ikakvih prepreka. U svakom
slučaju trudila sam se da napravim dobar balans između onoga što se dobro
slušalo i nekih mojih pjesama kojima se ja kao autorka uvijek mogu pohvaliti,
ali nisu dobro prošle u medijskom smislu, čisto zbog toga što sam možda neke
stvari radila prije vremena. Takozvani album uspomena, sastoji se od 3 CD-a i
DVD-ja sa koncerta 2009. godine u Banjaluci.
Vaša likovna strana umjetničkog
interesovanja ostala je pomalo u sijenci muzičke karijere, iako ste po
obrazovanju slikarka?
Po obrazovanju dali su mi fino sve moguće papire i srednju
školu sam završila za primjenjenu umjetnost i Akademiju primjenjenih
umjetnosti, ali to sam sve nekako radila, ja sam tad u stvari pjevala da bi se
školovala. A onda kada se ispostavilo da ja bez muzike nikako ne mogu, pozvali
su me u Japan i tako sam razvijala situaciju da sam u stvari napravila par
dobrih uspjeha i ovdje i stalno sam negdje šetala po svijetu, tako da se nisam
mogla odreći ni jednog ni drugog. I dan danas crtam koliko mogu i koliko
stignem, u stvari koliko mogu da sjedim. Prošle godine u aprilu bila je izložba
mojih umjetničkih radova u Laktašima, prva nakon što sam se vratila. Dok sam
bila u Japanu izlagala sam skoro svake dvije godine. A posljednja izložba koju
sad održala ovdje bila je u Banskom dvoru 1981. godine.
U vrijeme vaše
najveće popularnosti 1988. preselili ste se u Tokio?
Za to su krive Olimpijske igre u
Sarajevu. Ja sam snimila jedan LP, koji je bio namijenjen da se djeli gostima,
na kome su bile naše stare narodne pjesme obrađene na moderan način, koje sam
ja prilagodila, izaranžirala. Japanski novinar je donio taj moj LP i dao
prijateljima koji se bave show biznisom, njima se dopalo i ubrzo sam dobila
poziv na festival. Još tri puta su me zvali na gostovanje, nisam imala pojma da
ću i ostati. Najveći problem mi je bio jezik, jer oni slabo govore engleski.
Trudila sam se da idem u školu da naučim japanski, trebalo mi je puno vremena.
Na japanskom sam vodila svoj program, jer oni vole da im se priča, da ima
interakcija sa publikom, da upoznaju pjevačicu.
U Japanu ste izdali
i svoj prvi album?
Priprema za prvi album je bila dosta naporna za mene, jer
nisam navikla da se toliko dugo radi na jednoj stvari, kako se kod nas sve radi na brzinu, brzo se
odluči i brzo se sve napravi. Međutim tamo su potpuno druge relacije. Iza mene je
stajala najveća diskografska kuća “Toshiba EMI”. Oni imaju drugi sistem rada,
prvo provjere pjesme, naprave demo snimke, izbor pjesama, provjere kod publike, pa tek onda kreće
cijeli proces snimanja. Tako da je to bilo oko godinu rada, pa je tek onda
došlo do tog prvog albuma. Moja muzika je bila netipična za njihovo podneblje. Prihvatili su me kao iz neke “Mjau-mjau” zemlje, znali su samo neke osnovne informacije,
za Tita, za Jugoslaviju i Olimpijske igre u Sarajevu. Prvi utisci su bili kako
treba, jer su me provjeravali prvobitno na festivalima, tako da kada pjevate
ispred 300.000 ljudi, po aplauzu znate kako vas je publika primila. Imala sam
sreću da se na prvu zaljubimo jedni u druge.
U “zemlji izlazećeg
sunca” vas je zadesio i razorni zemljotres koji se dogodio 2011. godine, kako
ste ga preživjeli i da li ste u to vrijeme pomišljali da se vratite?
To je bio i kraj moje karijere u Japanu. I prije
zemljotresa sam ja mislila da rezervišem kartu za april mjesec, da bi pokušala
ovdje na neku vrstu rehabilitacije, budući da sam bila zauzeta do posljednjeg
trenutka, sve do zemljotresa sam imala koncerte. Već sam tada bila pola u
kolicima, pola sam malo mogla da hodam. I onda kada se desio taj zemljotres, ja
sam istog časa, rezervisala kartu. To je jedan užasni dan, kada ste
polupokretni, a dešava vam se takva situacija. Ja sam shvatila da je najbolje da
dižem sidro i da se uputim ovamo.
Koliko vam nedostaje
Japan i da li ste uspjeli da se ponovo adaptirate na naše uslove?
Na sve se čovjek može adaptirati. Pogotovo kada odem u
takvu zemlju kao što je Japan koja je kao druga planeta. Najteži problem sam
imala sa hranom, jer kada naviknete na jednu hranu, teško se priviknete na
drugu. U BiH sam se vratila 2011. godine, ali veze sa Tokijom i dragim
prijateljima koje sam tamo stekla ni danas nisu prekinute.
U kojoj mjeri bolest, utiče na vaše stvaralaštvo?
Barijera postoji u tome da ne
mogu dugo sjediti u kolicima. Duže od jedne pjesme je već problematično, jer
imam problem sa zadnjom ložom. A što se tiče glave tu sam još dobro i sve
funkcioniše kako treba.
Odakle sežu vaši muzički
počeci?
Okolina je u stvari kriva za sve
i familija, svi su nešto tamburali, i crtali. Majka je bila prosvjetni radnik i
nije nešto pjevala, ali zato baba jeste. Dok je ujak svirao nekoliko
instrumenata, a završio je školu za
primjenjenu umjetnost kao i ja, tako da sam ja bila okružena ili jazz muzikom
ili nekim sevdalinkama. Rasla sam u Sarajevu, pa je najveći uticaj bio ono što
se slušalo u kući. Ujak mi je dao neku usnu harmoniku, znala sam notni sistem
još prije nego što sam došla u osnovnu školu. Imala sam baš strogog ujaka, koji
je namjeravao da napravi od mene pravu umjetnicu, što se i desilo. U 18. godini
sam otišla kod njega i sa njegovom grupom obišla cijeli svijet.
Sarađivali ste sa
dosta velikih imena domaće muzičke scene?
Karijeru sam započela u grupi “Kombo 6”, dok sam prvi
samostalni nastup imala na festivalu “Mladi pjevaju proljeću” 1968. Šetali smo
se po turnejama duž cijele bivše Jugoslavije, ali i po Rusiji još u to doba
imali smo dobru kulturnu saradnju sa raznim zemljama. U tom građenju mostova,
ja sam bila jedina kantautorica koja je svirala gitaru nešto ozbiljnije, pa sam
dobro došla u te programe. Nema gdje me nije bilo. Sa Ismetom Dervoz pjevala
sam prateće vokale Indexima. Često sam bivala na
sceni s Čolom i Montenom. Išli smo na turneje po Rusiji, to nam je donosilo
više novca.
(Frontal)
