Nije se zadržao dugo na frontu i lukavo bježi. Nakon povratka
u rodno mjesto počinio je dva ubojstva za koja je kažnjen kaznom zatvora. Ubrzo
je pobjegao iz zatvora u šumovita područja. Tamo je upoznao razbojničku družinu
Kolo gorskih tića i vođu Božu Matijevića.
Ubrzo nakon dezerterstva, ubio je čoveka koji se udvarao njegovoj
djevojci. Kada mu je lokalni knez zaprijetio da će ga uhapsiti, Čaruga ga je proglasio
za izrabljivača naroda i ubio. Na kraju je ipak lišen slobode, osuđen je na četiri
godine robije u Zemaljskoj kaznionici u Sremskoj Mitrovici. U kaznionici nije tretiran
kao dezerter i ubica, već kao običan kriminalac, iz čega je slijedio blaži zatvorski
tretman. Čaruga je uspio da pobjegne kada je jednog dana doveden u zgradu opštine
da cijepa drva. Vratio se svom domu, ali je bio nepoželjan u svom selu, pa je počeo
da živi u šumama. Tu se sprijateljio sa razbojničkom grupom Kolo gorskih tića, pod
vođstvom Bože Matijevića (zvanog Crveni Božo). Grupu su uglavnom činili dezerteri,
a koji su se svi gnušali bogatih slavonskih seljaka i pljačkali ih bez milosti pod
izgovorom borbe protiv kapitalizma, a takođe se nisu ustezali da ubijaju ljude.
Vođen idejom državnoga prevrata s bandom je pljačkao bogate porodice,
zanatlije i privrednike mahom njemačkoga, jevrejskog i hrvatskoga porijekla.
Ubrzo je preuzeo vodstvo družine. U narodu nižega staleža, siromašnom
seljaštvu, obožavan je. Gotovo je doveden do kulta ličnosti. Prema opljačkanima
siromašnije seljaštvo je osjećalo potencijalnu zavist i na neki način im je
bilo drago što im se to događa. Jovan Stanisavljević je nakon hapšenja volio medijsku
pažnju što dokazuje njegov nastup pred novinarima.
Čaruga (treći lijeve strane donjee), žandari i članovi društva
Kolo gorskih tića nakon hapšenja (Osijek, 1924.)
Rat je već bio dugo završen, ali Čaruga i Tići su još uvek pljačkali
okolinu, pa su jugoslovenske vlasti 1920. proglasili vanredno stanje u Slavoniji.
To je rezultiralo ubistvom Crvenog Bože u jednoj od žandarmerijskih zaseda. Vođstvo
nad grupom je preuzeo Čaruga, ali se ubrzo odlučio primiriti shvativši da je situacija
ozbiljna. Zato se sakrio u mjestu Donja Andrijevica gdje je radio kao šumski radnik.
Pred zimu Čaruga je raspustio družinu do proljeća 1921.
Kako su potjere za Čarugom postale sve češće, on je u julu
1922. otišao u Zagreb, gdje se predstavljao kao bogati gospodin iz Vinkovaca, ali
je nastavio svoj razbojnički život. Kasnije se vratio u Slavoniju da bi sa svojom
družinom nastavio razbojništvo.
14. oktobra 1923. su pokušali da opljačkaju imanje porodice Elc
u Ivankovu blizu Vinkovaca. Tom prilikom su ubili jednu osobu, ali je drugi čovjek
uspio da pobjegne i da pozove žandare. Nakon pucnjave koja je uslijedila, Tići su
uspjeli da pobjegnu, ali bez svog plijena. Međutim, žandari su ih pratili i uskoro
ih uhvatili.
Do februara 1925. Čarugino suđenje je bilo okončano i on je obješen
pred 3.000 ljudi. Kada se suočio sa vešalima u dvorištu Kraljevskog sudbenog stola
u Osijeku, i nakon prozivanja opštinskog činovnika, Čaruga je odgovorio: "Ja
sam Jovan Stanisavljević Čaruga… Moj naklon, gospodine krvniče… Zbogom, narode,
Čaruga putuje!"
Njegov nadimak Čaruga dolazi od turske reči „çarik“ što znači
opanak. Takođe se predstavljao kao Nikola Drezgić i Mile Barić, kao i Slavonski
Robin Hud. Čarugina djela su privlačila mnogo pažnje, pa su se pojavile brojne knjige.
Unazad dvadesetak godina Čaruga je veliku popularnost dobio
dramskim filmom Rajka Grlića. U njemu je Čaruga prikazan kao u očima naroda:
junak doveden do posebnoga kulta ličnosti i zavodnik. Vođa željezne discipline
sa čvrstom i savjesnom podjelom rada.
Čaruga je pokopan na groblju sv. Ane u Osijeku.
Iz Čarugovog dnevnika
Od priključenja u Kolo gorskih tića Čarug je bio poznata
ličnost među siromašnim seljacima. Oni su ga cijenili jer im je često davao
novac, hranu, a ponekad odjeću i obuću koju je ukrao. Često su ga nazivali
slavonskim Robinom Hudom i gorskim tićom. Svojim pomagačima, članovima Kola
gorskih tića, davao je vrlo malo plijena.
Seljaštvo je Čarugu i njegovu družinu često hvalilo zbog
pohoda na bogatu gospodu i porodice. Smatrali su da će tako Čaruga vratiti sve
što su oni seljacima uzeli. Među seljake dolazio je uvijek elegantno obučen.
Čaruga je posebno bio omiljen među ženama. Do 1923.
promijenio je dvadesetak djevojaka. Svakoj je davao dragocjen nakit i odjeću, a
nerijetko i novac. S nekim se djevojkama zaručio pa je na ruci uvijek imao
jedan zaručnički prsten, mada je u isto vrijeme bio s više njih u zaručničkoj
vezi.
(Frontal)
