Stripovi o Alanu Fordu izlazili i u Francuskoj (12 brojeva),
Brazilu (3) i Danskoj (6), a nikada u Velikoj Britaniji, niti su igdje dostigli
toliku popularnost kao na prostorima bivše SFRJ.
Alan Ford, spada uz recimo serije Mućke, Crni gruja, Monti Pajton, Čak Norisa i dr., one strane proizvode koji su na državama bivše Jugoslavije, dobile veliku popularnost, mada niko i svako ima svoje objašnjenje zašto.
Teško je odgovoriti na pitanje zašto je strip uspio samo kod
nas i u Italiji, a podbacio u zemljama sklonim stripu, Francuskoj i Brazilu, no
svi se slažu da je na njegovu popularnost poprilično uticao danas pokojni Nenad
Briksi. Ovaj glavni krivac za odličan prevod u kojem je nerijetko dodavao
svoje vlastite doskočice, unio je u strip svježinu i prilagodio ga prije svega
hrvatskom humoru, koji je dobro prolazio kod svih naroda bivše Jugoslavije.
U bivšoj Jugoslaviji Alan Ford je počeo da diše kada je
zagrebački Vjesnik 1972. godine objavio prve brojeve sa prevodima i adaptacijom
na hrvatsko-srpski jezik. Na veći uspjeh se čekalo dok se u 25. broju nije
pojavio Superhik, antiheroj koji krade od siromašnih da bi davao bogatima.
O fenomenu popularnosti stripa i danas se bave pojedinci,
tako je prošle godine autor Lazar Džamić svojom novom knjigom
"Cvjećarnica u kući cveća" pokušao objasniti kako je strip Alan Ford
ostao popularan samo još u državama bivše SFRJ, gdje je postao "dio
kulturnog tkiva".
"Alan Ford je samo sočivo kroz koje ta nekadašnja
zemlja može da se posmatra. To je satirična kritika svakog korumpiranog
društva. Grupa TNT je svaka disfunkcionalna porodica", rekao je Džamić.
Džamić ima svoje objašnjenje fenomena prema kojem su
stripovi o "društvu iz cvjećarnice" bili popularni samo na ex-YU
prostorima. Cijeli svijet može se posmatrati kroz gramatiku, kaže on, pa u
skladu sa tim postoje tri tipa društva:
Glagolska društva, pretežno anglosaksonsko područje. U ovom
društvu se sve svodi na pokret, rad i akciju, a moto je "Dovoljno dobro je
neprijatelj odličnom".
Imenična društva u oblasti Skandinavije. Odlika je to što je
sve normalno, "straight", ni brzo ni sporo, uz moto: "Ništa nije
mnogo veliko, sve je kako jeste".
Pridjevsko društvo u kojem je sve na površini, sve je mnogo
glasno i jako. Svaka kritika je ili krvna uvreda ili hvalospjev, sve je glasno
ili ne postoji, ne prima se. To su Italija i naši prostori i zato je uspjeh
stripova o Alanu Fordu bio zagarantovan samo u ovim zemljama.
Tito, cenzura…
Vrijeme SFRJ je bilo i vrijeme svakovrsnih cenzura, tako ni
strip, posebno ovog tipa, nije mogao proći bez određenih predštamparskih uplita.
Tako su prepravljani pojedini kadrovi, vršene intervencije na crtežu, korekcije
u tekstu, ili se pak primjenjivala i najjednostavnija metoda, izbacivanje
cijelih stranica ili pasica (sličica).
Tekst u epizodi "(Ne) Glasajte za Notaxa" cenzurisan
je od drugog izdanja nadalje, kao i jedna sličica u kojoj Notaxov protivnik
diže desnu ruku u zrak uzvikujući "Heil!". U drugom izdanju njegova
podignuta ruka je precrtana tako da izgleda kao da je spuštena uz tijelo a
izmjenjen je i tekst.
U krugovima ljubitelja stripa veoma je popularan broj “Alan
Forda” u kojem se ekipa TNT susreće sa Jospipom Brozom Titom, a koji je u SFRJ
iz očiglednih razloga bio zabranjen. Marijan Matić Max, jedan od najvećih
kolekcionara stripova na ovim prostorima, posjeduje čak četiri primjerka
rijetkog broja u kojem se Broj 1 zamijera drugu Titu.
– U svojoj kolekciji imam nekoliko primjeraka koje sam
skupio tokom godina od kolekcionara širom zemlje, i to su vjerovatno i jedini
koji postoje. Ovaj broj je u bivšoj Jugoslaviji bio faktički zabranjen – istakao
je svojevremeno Matić za beogradski Blic.
Popularni glumac Dragan Vujić Vujke jedan je od vjernih
fanova stripova “Alan Ford”. Devedesetih godina pokrenuo je i incijativu za
istoimenu predstavu koja je igrana više od sto puta u pozorištu na Terazijama.
– Sjećam se kako smo još kao djeca čekali ispred trafike da
stignu stripovi iz Hrvatske, da bismo još prije škole mogli da pročitamo
najnovije dogodovštine našeg omiljenog junaka. Dugo sam imao čitavu kolekciju
stripova, redovnih izdanja i specijala, ali sam, na žalost, morao da ih prodam.
Volio bih da obnovim tu kolekciju, ali i da ponovo pokrenem predstavu “Alan
Ford” koja već dugo nije na repertoaru pozorišta. Čuo sam čak da se sprema i
film o istoimenom junaku, a ako ta ideja uspije, biću sigurno u prvim redovima
bioskopa – istakao je Vujke.
Riječ, dvije o kreatorima
alanfordovske groznice
Sve je počelo šezdesetih godina u Milanu kada su se upoznali
tada anonimni crtač Roberto Raviola – Magnus (Magnus pictor fecit – napravio
veliki umjetnik) i pisac scenarija za stripove Luciano Secchi – Max Bunker.
Izdavačka kuća Corno tražila je scenariste i crtače za novi strip Kriminal te
odabire baš dvojicu budućih očeva Alana Forda. Nakon Kriminala slijedi
crno-magijski Satanik, špijunski Dennis Cobb Agente SS 018, svemirska junakinja
Gesbel i satirični Maxmagnus, gdje kralj i njegov pomoćnik nemilosrdno
pljačkaju siroti narod. U Maxmagnusu se ističe podjela na bogate i siromašne,
koja će kasnije poslužiti kao idejna osnova za Alan Ford, koji nakon ove
generalne probe s Maxmagnusom 1969. prvi put stiže na kioske.
Prodaja prvog broja nije bila loša, pa očekivanih 22.000
prodanih primjeraka nije izazvalo nikakvu reakciju kod tvoraca stripa, no
hladan tuš je uslijedio kada su stigli rezultati prodaje drugog broja. Iznos od
samo 8000 primjeraka bila je i te kako poražavajuća brojka, pa su Magnus i
Bunker odlučili dobro razmisliti o nastavku svog rada na stripu. Otišli su u
kino, pa potom u piceriju i disko gdje su zaružili do sitnih jutarnjih sati, a
da nisu ni riječ prozborili o Alanu Fordu. Ujutro se Magnus prvi pojavio u
redakciji i popeo na sprat u svoju radnu sobu kako bi nastavio pisati scenarij.
Bunker, koji nikad nije bio ranoranilac, pojavio se oko podneva, donijevši sa
sobom nekoliko crteža za peti broj. Otišli su na kafu i zaključili da Alan Ford
ide dalje. Odluka se pokazala ispravnom, a revolucija je počela kada je izišao
23. broj u kojem se prvi put pojavljuje legendarni Superhik – prodan je u više
od 100.000 primjeraka! Uslijedila je prava alanfordovska groznica i popularnost
dvaju autora strelovito raste, a 1973. dobivaju Zlatnu datulju, vrijedno
priznanje u svijetu stripa. Na veliku žalost svih obožavatelja, Bunker nakon
75. broja – “Odlazak Superhika“ -prekida saradnju s Magnusom, pa se legendarni
tandem raspada…
Iako se novi crtač Paolo Piffarerio veoma potrudio
nastaviti Bunkerovim stopama, nikada nije u potpunosti dobio naklonost
čitatelja kakvu je imao Bunker, pisano je svojevremeno u Playboy-u. I tako je 1975. završila početna faza Alana
Forda po kojoj je stekao svoju popularnost. Epizode koje su uslijedile
karakteriše sasvim solidan kvalitet, no vremenom se šarm i cinizam stripa
izgubio, djelomično zbog promjene crtača i scenarista, a dijelom zbog
jednostavnog zamora materijala. Iako se i dan danas može naći na policama
kioska, današnjem Alanu Fordu nedostaju mnogi likovi, koji se samo povremeno
pojavljuju u epizodama.
Brojevi Alan Forda i danas mogu da se kupe u prostorijama
“Maks Bunker presa” u Milanu. Cijena unikatnog prvog broja sa naslovom “Grupa
TNT” je 250 evra. A stranicu unikatnih crteža Magnusa i Bunkera ljubitelji
stripa plaćaju i do 200 evra.
Citati i provale
“Ovdje leži, ne bježi, jer nije svježi.”
“Ovdje leži onaj koji je zaboravio disati.”
“Tko spava, nije budan.”
“Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti.”
“Ako želite pobijediti u utrci, morate prvi proći kroz
cilj.”
“Bolje živjeti sto godina kao milijunaš, nego sedam dana u
bijedi.”
“Kupite cvijeće voljenoj ženi, ali ne zaboravite i na
vlastitu.”
„Ulaz: Gluhi 10 centa. Nijemi 10 centa. Gluhonijemi 20
centa.”
Glavni likovi:
Broj jedan: starac vezan za invalidska kolica (ima uspomene
iz antičke Grčke i tvrdi da je upoznao likove poput Homera i Robespijera) koji
je ujedno i vođa Grupe TNT. Posjeduje i veze na svim nivoima, kao i "crnu
knjižicu" u kojoj su upisane pikanterije svih ljudi na svijetu. Njujorška
policija mu se često obraća za pomoć i usluge. Živi u tajnom skloništu koje je
izdvojeno i udaljeno od cvećarnice.
Alan Ford: naivan, stidljiv i skroman mladić. On je jedini u
grupi koji pokazuje određene moralne vrednosti. Zaljubljen je u špijunku Margot
koju upoznaje 1970. godine, kao jednog od neprijatelja grupe. Odrastao je u
tmurnom, katoličkom sirotištu.
Bob Rok: naprasit, ali vrlo pametan agent koji je frustriran
svojim izgledom (on je nizak sa velikim nosom, što bi odgovaralo portretu samog
Magnusa). Siroče kao i Alan, on ima trojicu braće blizanaca koji se bave
pljačkom banaka.
Sir Oliver: je engleski plemić koji je napustio svoju
domovinu u nemilosti pošto je tražen od policije za krađe velikih razmera.
Veoma vješt govornik, on koristi sve prednosti svog plemićkog vaspitanja da bi
bezočno prevario naivne žrtve u cilju sticanja finansijske dobiti. Pokazuje sve
simptome teškog oblika klemptomanije.
Šef: koji je teoretski desna ruka broju 1, a u praksi veoma
lijenj agent koji pokušava da izbjegne rad po svaku cijenu, a omiljena
zanimacija mu je spavanje u cvjećari. Njegovo pravo ime je Gervasius De
Statuis.
Jeremija: je oronuli starac i hipohondar čija se dužnost
uglavnom svodi na čuvanje cvjećare. Italijanski emigrant čije je zdravstveno
stanje ugroženo njegovim bivšim poslom uličnog prodavca kao i lošim
materijalnim stanjem.
Grunf: rođeni Nijemac, pronalazač, koji je svoje ime promijenio
iz Grunt u Grunf. Njegovi izumi su kvalitetni proporcionalno uloženim
finansijama koji se kreću do iznosa od nekoliko centi. Njegovo pravo ime je Oto
Grunt i služio je u prvom i drugom svjetskom ratu kao nesposobni vazduhoplovni
tehničar.
Nosonja: pas Boba Roka, koji često učestvuje u zadacima
grupe. Veoma je pametan i halapljiv što dovodi do toga da ga je veoma lako
potkupiti sa malo hrane.
Klodovik: Prilično inteligentan i pričljiv papagaj koji živi
sa Brojem 1 u njegovom tajnom skloništu. Aktivno učestvuje u misijama grupe, a
prvi put se pojavio u "Crnim planinama Južne Dakote."
Skviki: je Šefov hrčak. Često ga hrani, što je i glavni
razlog njegove debljine, baš kao i Šef. Nosonja često pokušava da ga pojede,
ali uglavnom neuspješno.
