izvor: Politika
Ovaj profesor u penziji Filozofskog fakulteta u Nišu biće
narednog meseca gost Košarkaškog saveza Beograda koji će 90 godina
košarke u Beogradu i Srbiji obeležiti u Osnovnoj školi „Kralj Petar I“, u
čijem dvorištu je Vajlend održao prvi kurs košarke početkom jeseni
1923.
Srpska i jugoslovenska košarka za svoj razvoj poslije Drugog svjetskog rata
mnogo duguju – ma koliko to zvučalo apsurdno – upravo tom ratu, imajući
u vidu to da je košarka u Srbiji, a posebno u Beogradu,
procvjetala za vrijeme okupacije.
Pored Prvenstva Beograda, koje se igralo od proljeća 1942. do proljeća
1944, uglavnom na Tašmajdanu i na Kalemegdanu, košarka se razvijala i
kroz djelovanje Nacionalne službe koja je taj sport donosila u mnoga
srpska mjesta. Tako je stigla i do radnog logora u selu Skela kod
Obrenovca u kojem se na prinudnom radu nalazio i Aleksandar Kerković.
-Prvi put sam košarku vidio 1942. – sjeća se Kerković, rođen 2. maja
1922. – Nijemci su me uhvatili i odveli na prinudni rad u selo Skela.
Radili smo kao zarobljenici, kopajući na nasipima oko Save. Jednoga dana
se pojavio Miodrag Mija Stefanović i predstavio se kao instruktor za
sport. Došao je kao referent iz Beograda. Nosio je neku tablu i obruč.
Niko nije htio da igra košarku a mene je uzeo pošto sam bio visok 190
cm. Objašnjavao mi je šta je košarka i onda sam se zainteresovao za nju.
Mija Stefanović, potonji šurak dugogodišnjeg generalnog sekretara
Svjetske košarkaške federacije (FIBA) Bore Stankovića, tada je bio jedan
od najangažovanijih košarkaških misionara u Srbiji. U to vrijeme (1942-44)
u Beogradu je igrao za SK 1913, bivšu Jugoslaviju. Poslije rata se našao u
prvoj, šampionskoj generaciji Crvene zvijezde, a zatim je postao odličan
sudija i dijelio je pravdu na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. Pored
njega bilo je još niz demonstratora košarke koji su za vrijeme okupacije
širili taj sport. Jedan od viđenijih Pavle Kostić, kapiten prve
generacije Partizana, preminuo je prošlog ljeta, ispraćen od svih onih
koji su mu se divili i kao ginekologu i kao čovjeku, ali izostale su
košarkaške počasti.
-Pamtim dobro taj dan kad je u Skelu stigao Mija. Malo ko je bio u
stanju da ga sluša jer smo pocrkali od gladi i žeđi – nastavlja
Kerković. – Lopta se dodavala iz ruke u ruku, nije mogla da se vodi po
travi. U logoru nismo pripadali Nijemcima već našima koji su sarađivali s
okupatorom. Nijemci su nas uhvatili i predali srpskoj policiji i
Nedićevcima. Sa mnom u logoru bilo je mnogo Čačana, među njima i
književnik Branko V. Radičević i akademik Zoran Maksimović. Inače, poslije
rata sam sa Mijom Stefanovićem postao drug, kad smo kao prva generacija
studenata na DIF-u bili kod Bore Jovanovića, prvog šefa katedre za
košarku. Kada sam posljednji put vidio Miju, 1. aprila 1998, potpisao mi
se na jednom listu papira, što i danas čuvam kao neku vrstu potvrde, gdje
piše da je „Aleksandar Kerković bio jedini polaznik iz Čačka na
košarkaškom seminaru u Skeli 1942“.
Kerković je poslije prebačen u radni logor u Smederevskoj Palanci gdje je ostao do kraja novembra 1944.
-U Smederevskoj Palanci, u radnom logoru, koji se zvanično zvao Zavod za
prinudno vaspitanje omladine, predložio sam upravniku, koji je volio
sport, da napravimo igralište za košarku. Tako da sam u neku ruku donio
košarku u taj grad. Isto je i sa Čačkom u koji sam se vratio poslije
oslobođenja, krajem 1944. U fabrici hartije podigao sam prvo košarkaško
igralište, ali radnicima se nije svideo novi sport.
Profesor Aleksandar Kerković, koji je osnovnu i srednju školu završio u
Čačku, univerzitetsku diplomu je stekao na DIF-u u Beogradu. Njegov prvi
ozbiljniji rad, kako sam kaže, bio je „Tretiranje fizičke kulture u
listu Politika od 1945. do 1965“. Doktorsku disertaciju „Fizička kultura
i slobodno vrijeme“ odbranio je na Filozofskom fakultetu u Nišu. Zato
danas, na devet godina od „stotke“, ističe da je „živi primjer šta čovjek
treba da radi u slobodno vrijeme da bi dočekao duboku i lijepu starost“
(„Imam prostatu dječaka od deset godina, doktori se krste“!).
Iako je napisao 26 knjiga i dobio više prestižnih priznanja, naglašava
da je najponosniji na svoju pionirsku ulogu u slavnoj čačanskoj košarci.
Predvodio je tim Borca koji je početkom ljeta 1945. odigrao prvu
zvaničnu utakmicu u istoriji tog kluba, kada su u Kragujevcu savladali
Zastavu sa 16:14. Bio je to prvi korak u stvaranju košarkaške sile kraj
Morave, koju je silom učinio Radmilo Mišović, idol Dragana Kićanovića i
Željka Obradovića.
