autor: Frontal
Po web forumima
se mogu vidjeti informacije da neki lokali određenim danima u sedmici
organizuju druženja, da su vlasnici određenih kafića susretljiviji za ovu
populaciju, a svaka čaršija ima svoje „tajne“ priče i šaputanja o tzv.
okupljalištima LGBT osoba.
Dok
gradovi regiona poput Beograda, Zagreba imaju javno deklarisane lokale koji se
promovišu i putem web sajtova LGBT udruženja, u BiH slabo ima i udruženja koja
se bave većim pravima i većim zajedništvom osoba drugačije spolne orjentacije.
Prošlogodišnje
pisanje medija o otvaranju prvog gej kluba u Mostaru odjeknulo je poput bombe,
koja se kako će se kasnije ispostaviti bila samo to, medijska udica za rasplamsivanje
komentara onih za i onih protiv.
Okovi tajnosti
Kako
se nalaze i gdje se druže osobe istospolne seksualne orjentacije, kao i
transrodne ili biseksualne osobe? Po stanovima, privatnim žurkama, dok su
internet zajednice poput Badoo ili Twoo takođe jedan od načina za stvaranje
novih poznanstava. Tu su i druge net pričaonice, i u posljednje vrijeme
aplikacije za smartphono-ve. Što se tiče konkretno lokala teško je, ukoliko
niste i sami pripadnik ovih grupacija, da ih saznate. Tajnost i tajnovitost su
dva glavna obilježja, a strah od otkrivanja koji bi mogao prouzrokovati i fizičke
napade i upade u te lokale vrlo realan, pa i očekivan.
„Što se tiče gay friendly
mjesta, ja lično ne poznajem niti jedno mjesto se definisalo kao gay friendly
niti u Banjoj Luci, niti u Tuzli. Naravno, postoji par mjesta gdje vlasnici ili
vlasnice to priihvataju, s tim da iste imaju problem da se to javno artikuliše
tj. friendly su ali za javnost ne djeluju friendly. Potreba za friendly
prostorom ili lokalom je naravno potrebna, ali iz razloga opšte sigurnosti.
Pripadnici i pripadnice LGBTIQ populacije su često izloženi verbalnoj
diskriminaciji na javnim mjestima, poput kafića ili klubova, većinom zbog
načina na koji se izražavaju kroz odjeću, i samim tim je jako teško naći mjesto
koje je friendly jer incidente izazovu gosti lokala a ne vlasnici. Vlasnici se
povuku iz straha da ne izgube mušterije ili savjetuju pripadnicima i
pripadnicama LGBTIQ populacije da budu "diskretniji" u svom
izražavanju”, pojašnjava nam sliku stanja Jasenko Suljetović.
On
dodaje da bi javno proglašavanje nekog mjesta kao gay friendly u ovom okruženju
bilo kontraproduktivno, obzirom na prevladavajući diskurs i predrasude o LGBT
populaciji.
“Smatram
da bi ugrozilo i sigurnost posjetilaca a i vlasnika (osim u slučaju da je
vlasnik osoba od značaja ili da se neka javna institucija deklariše kao gay
friendly).”
Jedno
od mjesta za koje se ističe da je susretljivo prema LGBT osobama jeste sarajevsko
Art Kino Kriterion. Izvršna direktorica Vanja Lazić na naša pitanja kakav je njihov
stav po ovom pitanju, te da li su zbog toga imali nekad problema je istakla da
o tome nikada nisu promišljali na taj način i da za njih uopšte nije bilo
upitno da li trebamo biti ili jedno ili drugo. “Smatramo da eventi koji smo
dali podršku i naše cjelokupno djelovanje u posljednje tri godine daje puno
jasniji statment o ovoj temi bez direktnog odgovaranja na pitanje”, ističe
Lazićeva.
Priča iz Sarajeva – klub Pussy Galore
U Sarajevu postoji još nekoliko lokala za koje se ističe da su LGBT friendly, među njima i lokal znamenitog naziva Pussy Galore.
Sanja Deanković, vlasnica pomenutog lokala nam priča o
počecima rada.
“Kad se „kuhala“ ideja o klubu Pussy
Galore, zamišljen je prije svega kao klub koji će biti otvoren za sve ljude
koje će povezivati dobra muzika i koji su spremni istraživati i slušati dobru
muziku, bez obzira na njihove identitete. Generalno u Sarajevu nam je bilo
potrebno drugačije mjesto, u kojem će svi biti dobrodošli/e, gdje će moći biti
ono što jesu i gdje će se moći doći sa životinjom (psom) jer je i tako nešto u
Sarajevu nedostajalo. Sam odabir imena Pussy Galore ukazuje na našu namjeru da
na (samo)ironičan način promovišemo stvari koje su nama važne: feminističku
političku poziciju, oslobođenu žensku seksualnost, poigravanje sa referencama
popularne kulture (Pussy Galore kao heroina iz filma o Jamesu Bondu, Pussy
Galore kao naziv benda koji smo voljele itd.). Da mjesto treba da bude gay
friendly nam se nekako podrazumijevalo, ne samo zato što smo imale mnogo gay
prijatelja i prijateljica, već i zato što nam je bilo nezamislivo imati mjesto
koje nije otvoreno u tom smislu”.
Nastavlja priču ističiću da je sve fino funkcionisalo dok mjesto nije postalo
popularno i dok u njega nisu počeli izlaziti „svi“, što u Sarajevu uglavnom
znači vrlo osebujnu mješavinu svjetonazora, vrijednosti i temperamenata.
“Kako se klub nalazi u samom centru grada,
na Baščaršiji, u Pussy su počeli da svraćaju i ljudi kojima je homofobija
„normalna i neophodna“, a otvorena razmjena ljubavi i nježnosti među osobama
istog spola „nešto što se događa samo u Holandiji i Americi“. Tada su nastali i
prvi problemi, uzrokovani djelomice i našom nespretnošću i neiskustvom u
nošenju sa pritiscima i prijetnjama nasiljem. Sa jedne strane, pukao je glas
kako je Pussy Galore „pedersko mjesto“, počele su stizati prijetnje od raznih sarajevskih
moralista i/ili siledžija, a sami zaštitari koji su tada radili kao
obezbjeđenje vrlo otvoreno su istakli da oni neće podmetati svoja leđa za nešto
što je i njima odvratno. Sa druge strane, neke gay osobe koje su Pussy počele
doživljavati kao svoje mjesto našle su se uvrijeđene nastojanjima zaposlenih u
Pussy da nađu ravnotežu između različitih svijetova koji su paralelno
egzistirali u klubu”, ističe Deanković
Ona dodaje da ni oni nisu bili sretni sa
tom vrstom kompromisa, ali da su vremenom razumjeli da je to cijena koju plaćaš
čaršiji, malograđanštini, pa na kraju krajeva i sopstvenim strahovima i
slabostima.
“Drugim riječima, jedni neće da dolaze zato
što je mjesto „previše pedersko“, a drugi zato što „nije dovoljno gay“. A iza
svega toga u pitanju je sigurnost svih nas koji izlazimo i imamo veze s Pussy,bilo da smo gay ili straight. To da naše društvo još uvijek
nije sazrelo za tu vrstu prihvaćanja različitosti (kao i raznih drugih
različitosti), nije ništa novo, to je ono s čim se na ovaj ili onaj način svi
nosimo svaki dan.”
Deanković smatra da je najveći izazov bio i
još je uvijek je, pomiriti sredinu u kojoj živimo s onim što nam je u životu
važno, a to je prije svega sačuvati živu glavu i imati prostor u kojem će svako
biti ono što jeste.
“Uz sve probleme i kompromise, mislim da je
postojanje kluba kakav je Pussy Galore u Sarajevu značajno na više nivoa. Pussy
jeste gay friendly mjesto i takvo će i ostati sviđalo se to nekome ili ne. Sa
druge strane, put do toga da jedno gay friendly mjesto ovdje bude uobičajena
pojava, da takvih mjesta ima više, i da postoje paralelno sa gay klubovima,
dugačak je i mukotrpan. Ideja iza svega je ipak i dalje ostala ista – mjesto
dobre energije, raznolike i kvalitetne muzike, otvoreno za sve ljude spremne da
svoj prostor za izlazak podijele i sa onima koji su drugačiji od njih. Vrijeme
će pokazati da li je Sarajevo spremno da napravi još neki korak na ovom polju,
a za to će biti potrebno dosta senzibilizacije i međusobne pomoći i podrške i
gay i straight ljudi.”
Čekajući, čekajući
I dok su se Mostarci uzalud trudili da
jasno i glasno kažu šta misle o najavi nikad otvorenog gej kluba, aktuelnog baš
negdje u ovo doba prošle godine, mnoge LGBT osobe bi bile i više nego sretne da
imaju mjesto gdje im je obezbjeđena sloboda ponašanja, bez straha od verbalnog
ili fizičkog nasilja.
“Mene
je iskustvo naučilo da uvijek pogledam ko se nalazi u lokalu i mogu skoro
uvijek primjetiti da li je tu neko ko bi mogao izazvati neku neprijatnu
situaciju, tako da na osnovu toga biram mjesto u koje izlazim. Muzika
takođe ima veliki uticaj. Ali uglavnom, ta mjesta i friendly lokacije su
uglavnom vlastiti stanovi, stanovi prijatelja, gdje se funkcioniše sa puno
manje pritiska i straha od nekog incidenta. I na kraju, ljudi imaju tu
percepciju da gay friendly mjesto predstavlja mjesto na kojem će se pojaviti
gay ljudi i orgijati tu, a zaboravljaju da veliki broj pripadnika populacije se
boji obući onako kako želi da na bi rizikovali nečiju reakciju. Ono za čim imamo
potrebu, kao i svi ostali građani i građanke ovog grada i entiteta, jeste
mjesto na kojem ćemo biti u mogućnosti boraviti, plesati, sjediti, piti kafe i
družiti se bez straha da će nam flaša proletiti kraj glave jer nam je kosa duža
ili kraća nego bi po normama trebala biti”, ističe Jasenko.
“Dovesti
Hitlera i pobiti sve”, riječi su jednog od anketiranih sagovornika o temi gej
kluba u Mostaru u prilogu koji je svojevremeno uradio portal javno.ba. A i bez
ovakve izjave, svima je već jasno, da biti LGBT osoba u BiH znači manjak prava,
stalnu bojazan od napada, i još dugo dugo bez zvanično i javno otvorenog mjesta koje bi bilo po “njihovoj
mjeri”.
*Tekst nastao u saradnji sa Helsinškim parlamentom građana Banja Luka i Sarajevskim otvorenim centrom
