izvor: RTS
Minibus se „ukopao“ na vrhu opasne uzbrdice. Đina, naš vodič,
okrenula se na svom sjedištu i rekla nam: „Vozač dalje ne ide. Odavde
ćemo pješice“.
Negdje duboko u dolini ispod nas bio je manastir
Pustinja, sa kapelom iz 17. vijeka, navodi Martin Njumen, novinar
britanskog „Mirora“ u svojoj reportaži.
Skriven
od pogleda svih koji voze planinama u zapadnoj Srbiji i gotovo
neobilježen, najbliži je definiciji „svetilišta“ od svih koja možete
naći.
Spuštali smo se nekoliko stotina metara niz kameno-zemljanu
stazu sve dok nismo stigli do zaravni pored rijeke, na kojoj je stajala
grupa zgradica sa kamenim zidovima i drvenim vratima. Veliki gvozdeni
zvekir nas je „sprečio“ da uđemo.
U iskonskoj tišini, podigao sam taj komad metala i tri puta udario u vrata. Zvuk se razlegao kao gong po dolini.
Ptice
su zagraktale i vinule se u nebo, rastinje se zanjihalo, a iza zida se
pojavila mala ljuta monahinja u odjeći pčelara, pokazujući nešto
grabuljama i piskavim glasom negodujući.
Ispostavilo se da su vrata bila otključana. „Sori“ rekao sam, a onda se, uz osmijeh sjetio kako se to kaže na srpskom: „Izvinite“.
Sagrađena
1622. na ruševinama manastira iz 11. vijeka, kapela sa freskama
inspirisanim Vizantijom, tipičnim za mnoga kulturna dobra i netaknute
prirodne ljepote Srbije, koji su uglavnom skriveni od zapadnih turista.
Narod, mučen ratovima kroz vijekove, ponovo je podizao građevine i iznova se prilagođavao konfliktnim vremenima.
Međutim,
zbog borbe sa postkomunističkim dobom, etničkim raspadom Jugoslavije,
ekonomskim problemima i udaljenošću od Evropske unije, mnoge ljepote
Srbije su zanemarene.
Vozač grupe Bojan, vojni pilot u penziji,
dovezao nas je iz Beograda kako bismo obišli zapadni region i, po kiši,
tjerao do granice sa Bosnom, do rijeke Drine na splavarenje u Bajinoj
Bašti, gdje se održava i godišnja regata.
Drina je poznata i po ribarskoj kući napravljenoj na stijeni usred rijeke.
Kao
turistička atrakcija, Kuća na kamenu je ponos ovog kraja, ali kao i
mnoge druge stvari koje sam otkrio u Srbiji, Srbi je uzimaju zdravo za
gotovo i više joj se dive stranci.
Kroz bogato zelenilo prošarano
kućama duž rijeke, došli smo do Nacionalnog parka „Tara“, tamnog i
obraslog borovima, doma medvjeda i kristalno čistih izvora i reka.
Duž
puta svraćali smo u restorane. U cijeloj Srbiji, srce nacionalne kuhinje
su meso i riba sa roštilja, a zbog srpske gostoljubivosti uvijek smo bili
posluženi u izobilju.
Šljivovica bi ošamutila i slona!
Sto
je bio prepun svježe pripremljenih, uglavnom lokalnih proizvoda i divnih
hljebova sa salatama, uz beskrajni niz mesa spremljenog na roštilju.
Glavni
među ovim delikatesima bili su ćevapčići, štapići od mljevenog mesa,
slični grčkom kofteu. U Srbiji je pojam organske hrane irelevantan, jer
je tradicionalna poljoprivreda gotovo potpuno organska, barem prema
britanskim standardima, piše Njumen.
Prvu noć proveli smo u vrlo
udobnoj planinskoj kolibi na Zlatiboru, gdje su nas domaćini dočekali
nacionalnim pićem – rakijom – brendijem od šljiva koji bi ošamutio i
slona.
Ujutro
smo pošli vozom na uskim šinama, Šarganskom osmicom, kroz planine do
drvenog sela Drvengrada, koje je gotovo u potpunosti prema
tradicionalnim srpskim tehnikama gradnje napravio dobitnik Zlatne palme,
srpski režiser Emir Kusturica.
Poslije toga smo pošli ka obližnjem
vrhu Tornik, jednoj od brojnih skijaških destinacija tokom zime, a u
predsezoni terenu za planinski biciklizam. Ski-liftom smo se popeli na
vrh. Dali su nam kacige i bicikle sa jakim amortizerima, a zatim nas je
vodič poveo.
Ono što vam neće reći je da je voženje Be-Em-Iksa, 25
godina nakon posljednje vožnje u dječjem uzrastu, sa visokim sjedištem i
kočnicama koje vas bacaju preko volana i na najmanji stisak, zaista
zastrašujuće.
Nakon preživljavanja ovog „jahanja“ i noćnih klubova
na Zlatiboru, piše dalje Njumen, vratili smo se u prestonicu, da
osjetimo tamošnji noćni život.
Noćni život u Beogradu
Beograd,
grad od 1,2 miliona stanovnika, podijeljen je na stari centar i moderna
predgrađa. Prepun prelijepih stambenih zgrada, muzeja i crkava, takođe
sadrži i uticaje Titovog komunizma.
Sagrađen
na ušću Save i Dunava, nudi prelijep pogled, pa ovdje obavezno morate
ručati na nekom od brojnih restorana na vodi duž obala Save.
Osim
toga, trebalo bi posjetiti veličanstveni Hram Svetog Save i Kalemegdansku
tvrđavu. Vrijedi istražiti i rimske ruševine i Titov mauzolej, Kuću
cvijeća.
Zgrade Beograda, od kojih mnoge propadaju zbog godina
zanemarivanja, imaju rustični šarm, ali se među njima nalaze i mnogi
moderni barovi, restorani, noćni klubovi i butici. Zapravo, hrana i moda
se ovdje veoma visoko kotiraju.
Smješten u hotelu „Metropol palas“
sa pet zvijezdica, otkrio sam da imaju najbolji doručak sačinjen od
bogatog izbora kolača i slatkiša koji su odraz uticaja Otomanskog
carstva.
Proveli smo veče u "Public Dine & Wine", ukusno
uređenom savremenom restoranu u boemskoj četvrti Skadarliji i „Reci“ na
Dunavu, gdje smo igrali cijele noći, a ja naučio neke od najboljih plesnih
pokreta Balkana, ističe Martin.
I
ranije sam posećivao Beograd i uvijek se iznenadim time kako Beograđani
imaju smisla za modu, uprkos tome što je prosječna mesečna plata jedva
oko 390 evra.
Kao grad, on je sasvim formirana destinacija,
prepuna odličnih sadržaja. A izvan grada, postoje i mnogi znaci laganog
buđenja turizma u Srbiji, koja je prigrlila svoja prirodna blaga i
istrajnu druželjubivost njenog naroda.
