Takođe, materijalno stanje građana u Srpskoj i cijeloj Bosni
i Hercegovini neuporedivo je gore nego prije osam ili deset godina, no to je
logičan rezultat činjenice da su ama baš isti politički akteri koji su tad
vedrili i oblačili domaćom političkom scenom i dalje njeni glavni protagonisti.
Činjenica je da je SDS danas ono što
je SNSD bio 2004. godine, kad je riječ o narastajućoj snazi najveće opozicione
partije u RS. Da podsjetimo mlađe čitaoce, 2004. godine na vlasti na nivou
Republike bila je SDS, ali je SNSD neumitno rastao i već na lokalnim izborima
te godine osvojio značajnu pobjedu i pokazao da će 2006. godine pobjediti i na
opštim izborima, što se na koncu i desilo. SDS je tad bila u kadrovskoj,
programskoj i ideološkoj konfuziji, njeni stranački prvaci su se uzajamno
blatili u OHR-u, sve njih su jedino zanimale pozicije dok je stranka bila
isključivo u funkciji njihovih ličnih interesa. S druge strane, SNSD i njegov
lider Milorad Dodik bili su u naponu snage, svježi i motivisani da oduvaju SDS
sa političke scene.
To se i desilo 2006. godine. Dodik je
izbore dobio zbog nesposobnosti SDS-a, kojeg su tad vodili Dragan Čavić i
Mladen Bosić, kao i na osnovu svoje priče o referendumu o nezavisnosti
Republike Srpske. Danas, 2014. godine, stvari su identične, i to pokazuje
koliko je naše društvo sporo, jadno, neinventivno i nespremno da izrodi neke
druge, nove, političke opcije, lica i ideje.
Naime, Milorad Dodik i danas priča o
referendumu, baš kao i prije osam godina. No, čini se da danas govori znatno
tiše i opreznije, jer je svjestan da od tog referenduma neće biti ništa a da on
lično od njegovog stalnog ponavljanja može imati samo problem, budući da su
osiromašeni birači već postali alergični na taj referendum u poređenju s kojim
se čini da će i Godoa brže da dočekaju. S druge strane, opozicija predvođena
SDS-om danas ima prećutnu podršku međunarodnog faktora da podbada Dodika oko
referenduma, baš kao što je i Dodiku 2006. godine dozvolila da otvori tu temu i
tako lakše s vlasti ukloni SDS.
ŠTA NUDI DODIK?
Mimo tog referenduma Dodik nema ama
baš ništa. Nije uspio da iz aparata vlasti i stranke ukloni makar neke
nižerangirane i dokazano problematične kadrove i time kupi neki poen u javnosti.
Što se ekonomije tiče, tu je pokazao da nema rješenje. Tako da je on ostao bez
tema i jedino mu je preostalo da napada SDS za ono za šta je SDS prije deset
godina napadao njega: spremnost za više kooperacije sa Sarajevom i međunarodnim
(čitaj: zapadnim) faktorom. U javnosti on djeluje umorno, istrošeno i
neinventivno, ni nalik onom Dodiku od prije deset godina koji je plijenio
svojom samouvjerenošću, agresivno-energičnim stavom i spremnošću da se u koštac
uhvati sa svakim političkim protivnikom. Dakle, Dodik danas jeste jednako SDS
prije osam i deset godina: prilično bezidejan, uplašen, defanzivan. I što je
najvažnije a za njega i najproblematičnije, Dodik je u javnosti prilično
usamljen u odbrani stavova svoje stranke, vlasti i politike jer svi ostali funkcioneri
vladajuće koalicije čekaju da upravo Dodik sam riješi sve probleme i da
građanima i medijima da odgovore na sva pitanja.
ČAVIĆ I BOSIĆ PONOVO JAŠU ZAJEDNO
S druge strane, Mladen Bosić i Dragan
Čavić i danas predvode opciju koja je glavni protivnik Dodiku i SNSD-u.
Politika koju je SDS promovisala na svojoj skupštini prije par dana jeste
maltene identična onoj koju je Čavić formulisao dok je vodio SDS, a zbog čega
je bio izložen snažnoj kritici od strane Mladena Bosića nakon izbornog debakla
2006. godine, iako je tu istu politiku Bosić branio dok je bio Čavićev zamjenik
i kandidat SDS-a za člana Predsjedništva BiH na izborima 2066. na kojima je
žestoko poražen od strane Nebojše Radmanovića. Naime, danas Bosić priča ono što
Čavić priča zadnjih deset i više godina i postavlja se pitanje da li je cijela
opozicija u Srpskoj zapravo posljednjih osam godina bila žrtva sujeta Bosića i
Čavića, jer je baš zbog njihove nespospobnosti da postignu dogovor opozicija
izgubila izbore 2010. godine, kao i lokalne izbore u Banjoj Luci dvije godine
kasnije. Čaviću se ne može osporiti da je u oba navrata bio spreman za
kompromise i dogovore ali je tada bio neprihvatljiv partner za SDSkoji mu je u
nedelju aplaudirao u Bijeljini. Danas se čini da su njih dvojica prešla preko
toga i imamo ponovo situaciju u kojoj su upravo ta dva političara glavni
protagonisti opozicionog djela političkog spektra u Srpskoj. Dakle, uz
izmjenjene uloge, baš kao i 2006. godine, imamo Dodika, Bosića i Čavića. Imamo
i Pavića, Đokića i Ivanića. Uz takvo stanje stvari, logično je da su i dalje
glavne mlade nade političke scene u Srpskoj Igor Radojičić, Ognjen Tadić
i Branislav Borenović, iako su sva
trojica maltene politički penzioneri, imajući u vidu koliko dugo su u politici.
Dakle, imamo apsolutno iste ljude i tu treba tražiti odgovor na pitanje zbog
čega su građani izgubili bilo kakvu vjeru da je na izborima moguće nešto
promjeniti.
Iako do izbora ima još oko pola
godine, činjenica je da se najozbiljniji rezultat tih izbora već može analizirati,
a u pitanju je upravo pomenuta činjenica da su isti akteri ostali i dalje na
sceni. Kakogod da prođu izbori u oktobru na vlasti ćemo imati ljude koji su na
vlasti već bili godinama. Takođe, velika je vjerovatnoća da će ista lica voditi
i opoziciju nakon oktobarskih izbora, što znači da ćemo do 2018. godine gledati
iste face na političkoj sceni što je više nego tragično i za normalne, uređene
i demokratske zemlje potpuno nedopustivo. Isto tako, kakogod da prođu izbori u
oktobru svi će biti pobjednici, niko neće ostati poražen.
Osim samih građana.
No, oni su na to izgleda već navikli.
RF
