izvor: karadara.net
Jeste da mi živimo u državi koju iznenadi snijeg u januaru i kiša u maju. Jeste da ta država gradi nasipe kad je voda do grla i ne ulaže u bolnice ali to sve pada u vodu, doslovno, kad je ljudima trebala pomoć. Ovih dana nam nije trebala država.
Ovih dana su nam trebali ljudi.
Mladi, manje mladi, hrpe ljudi, slike odavno kruže fejsbukom i tviterom, su dobrovoljno i to sa osmjehom na licu pomagali. U gradu su se mogli vidjeti ljudi sa kesama, bakice sa kolicima koja su vukle pune pomoći, bate i seke sa robicom koja ima je tijesna, oni na minimalcu, nezaposleni i oni privilegovani, ma nevjerovatno!
Momci koji su plivali, veslali, lopatali. Cure koje su nosile pakete, razvrstavale odjeću i hranu, pravile sendviče, vozile…ko god da je provirio nosem blizu punktova pomoći nije mogao ostati ravnodušan.
Oni što nas vode su kao nešto zvali na solidarnost – bespotrebno.
Ljudi su pomagali ljudima.
Napokon sam bila ponosna što živim ovdje. Iako mi je zvuk helikoptera dizao želudac podsjećajući me na rat, znala sam da moji sugrađani na Paprikovcu dočekuju te helikoptere i pomažu. Tovarali su noćas, danas, večeras. Radi se na sve strane. Banjaluka stvarno ima veliko srce. Srce k’o lopata 🙂 Čujem da je tako i u drugim gradovima ali ovo sam iskusila.
Zapamtite ove dane.
Trebaće nam kad se slegne sve. Uskoro će početi predizborna kampanja i obećanja za novi život. Tad ćemo se opet podijeliti na poziciju i opoziciju, na tri “konstitutivna” naroda, na grobare i delije, na Starčevicu i Borik.
Zapamtite šta je bitno.
Život, ‘bem li ga. I ako je ikako moguće, normalan.
