Piše: Boris Maksimović
Ima
tih događaja koji su se zaista desili, a koje kad pokušamo zamisliti nekako
uvijek vidimo na filmskom platnu.
Jedan
od tih događaja je hvatanje ustaškog "stožernika" za Banjaluku Viktora Gutića u
Veneciji. A uhvatio ga je niko drugo nego jedan banjalučki Jevrej.
Viktor
Gutić je inače bio doktor prava advokat iz Banjaluke. Nakon osnivanja NDH
postaje ustaški povjerenik za Vrbasku banovinu. Kasnije se nije baš istakao po
pitanju očuvanja tekovina prava pa je dao svoj doprinos masakru u Drakuliću,
rušenju Hrama Hrista Spasitelja, pretvaranju jevrejskog hrama u javnu kuću,
ubistvu vladike Platona i mnogim drugim zločinima nad Srbima, Jevrejima i Romima.
Godine 1941. u gradu na Banjaluci je živjelo
oko 500 Jevreja, što je, nažalost, maksimum koji su dostigli u gradu na Vrbasu.
Nevolje za njih nisu počele odmah s upostavom NDH, već mnogo ranije.
Negdje
u drugoj polovini oktobra 1940. gradom je prostrujala vijest da je u toku noći
ubijena porodica Poljokan. Nažalost, pokazala se istinitom. U glavnoj banjalučkoj ulici, u zgradi koja se naslanjala na hotel "Palas", a bila je prekoputa
gradskog parka, ubijeni su Salomon Haim Poljokan, njegova supruga Micika i sin
Isak Rafael. Vrijeme će, nažalost, pokazati da su članovi obitelji Salomona
Haima Poljokana bili prve žrtve genocida koji je započeo 1941. i trajao sve
vrijeme nacističke okupacije i postojanja ustaške države.
Banjalučki
Jevreji su bili ili Sefardi ili Aškenazi. Aškenazi ili "Nijemci" su oni iz
sjeverne, srednje ili istočne Evrope, prepoznajemo ih po prezimenima koja se
obično završavaju na –štajn, a Sefardi su oni sa Iberijskog poluostrva ili
Španci, kako su ih zvali naši ljudi jer su govorili ili španski ili ladino,
svoju verziju španskog jezika i kod nas su obično nosili prezimena Levi,
Albahari, Danon. Ili Kabiljo.
Bježeći
od pogroma jedan banjalučki Jevrej Mosko Kabiljo – prije rata asistent arhivara
u finansijskoj službi Vrbaske banovine, a tokom rata samo čovjek sa nišanom na
sebi – završio je u Splitu 1942. i tu se krio pod imenom Miroslav Pećo, saznajemo iz knjige "Jadovno 1941" dr Jakova Danona. Tu je
od nekih karabinjera kupovao lažne dokumente i pomagao Jevrejima i svima onima
koji su to htjeli da pobjegnu sa teritorije NDH. Nakon toga se prebacio u
Veneciju i tamo je dočekao oslobođenje. Ali nije očekivao da će na
venecijanskom Trgu Svetog Marka vidjeti Viktora Gutića kako hrani golubove.
"Pratio
je pomno svaki Gutićev pokret i tražio priliku", piše Aleksandar Ravlić u svojoj knjizi "Banja Luka u prošlosti", koji je sve detalje čuo od Veljka Đorđevića, tužioca na Gutićevom suđenju. „Kad je
patrola savezničke armije bila u blizini Mosko Kabiljo je izveo direktan napad.
Iznenađeni Gutić i njegovo društvo pokušali su se odhrvati, ali je patrola
priskočila u pomoć strancu koji je odlično govorio engleski. Na saslušanju
Mosko Kabiljo uvjerivši saveznike da je uhvaćeni ratni zločinac zadovoljan je
napustio zgradu, a Gutić je ostao iza rešetaka.“
Viktor
Gutić je nedugo nakon toga avionom prebačen u Zagreb, pa u Banjaluku.
Na suđenju priređenom u sali Sokolskog doma u Banjaluci
izjavio je da nikad nije čitao "Hrvatsku Krajinu", inače zvanični
organ Ustaškog stožera u Banjaluci, gdje je između ostalog izjavio: "Sada
imam da pristupim grandioznom djelu, čišćenju Hrvatske Bosanske Krajine od nepoželjnih
elemenata, naročito Banje Luke, jer ona postaje glavni grad Nezavisne Države
Hrvatske". Rekao je i da nije izdavao naredbe za pokolje niti ih je
podstrekivao, te da nije kontrolisao štampu i njeno pisanje. Zajedno sa
banjalučkim župnikom Nikolom Bilogrivićem i Feliksom Neđeljskim, Gutić je
osuđen na smrt i pogubljen u Banjaluci 20. februara 1947.
Ulica koja je tokom NDH nosila njegovo ime danas se zove
Jevrejska.
