Isti dan su u Republici Srpskoj SNSD, DNS i SP potpisali Sporazum o
zajedničkim političkim ciljevima i saradnji. Time se, bar za sad, zatvorio krug
potpisivanja platformi koje ne znače ništa i koje nemaju bilo kakvu težinu,
odnosno čiji je jedini cilj puki dolazak na vlast partija koje su te sporazume,
deklaracije i platforme i potpisivale.
Uostalom,
sličnih platformi smo se itekako nagledali u posljednjih osam godina. Svako
formiranje vlasti u ovoj zemlji praćeno je besmislenim dokumentima koje neko,
kao da se šegači, naziva `aktima za budućnost zemlje`. Pametan čovjek se zapita
kakve novine nose sa sobom i u sebi ti novi papiri. Kao da ovdašnje stranke i
do sad nisu deklarativno bile za EU, kao da u svim njihovim programima nije
oduvijek bila i borba protiv korupcije, odnosno briga o socijalno
najugroženijima, zalaganje za ekonomske reforme itd. itd. Posebno je komično
kad partije koje su posljednjih osam godina na vlasti u Srpskoj ponovo
potpisuju Sporazum o zajedničkim političkim ciljevima i saradnji-pa da li su to
do sad vršile vlast zajedno bez zajedničkih političkih ciljeva? Da li su do sad
uspjevale da sarađuju bez sporazuma?
Sve
te platforme imaju zajedničke dvije ključne stavke: pod broj jedan, prepune su
demagogije i praznih fraza koje ne znače ništa i ne obavezuju bilo koga na bilo
šta, i pod broj dva-ne poznaju bilo kakvu konkretizaciju opštih mjesta, ne
sadrže rokove i ne posjeduju elementarnu unutrašnju koherentnost. Primjera
radi, kako mislite istovremeno da se zalažete za što brži ulazak u EU, odnosno
ubrazvanje evrointegracija, ali i za zaštitu domaćih proizvođača, odnosno
dodatno carinjenje proizvoda iz EU i zemalja obuhvaćenih CEFTA sporazumom? To
dvoje zaista istovremeno nikako ne ide. Ili, ako mislite da dodatno
subvencionišete domaću proizvodnju a da istovremeno smanjite zaduživanje zemlje
i fiskalno opterećenje građana i privrede-pa gdje ćete pronaći novac za te
dodatne subvencije?
Sve
te nelogičnosti i praznoslovlja nimalo ne brinu domaće političare. Na kraju
krajeva i zašto bi-pa oni lično nisu opterećeni niti jednim problemom sa kojim
se svako jutro budi i sa kojim svako veče ide u krevet prosječni građanin ove
zemlje. S druge strane, ono što se naziva „akademskom“, „stručnom“ ili ko zna
kakvom trećom javnošću u društvu apsolutno ne pokazuje bilo kakvu spremnost da se
kritički osvrne na nebuloze koje političari serviraju medijima i građanima, i
to zato što se nadaju da će ih vlasti poput poslušnih ljubimaca pozvati i dati
im pokoje ministarsko ili savjetničko mjesto.
No,
korumpirana inteligencija i mediji zaslužuju jedan potpuno samostalan osvrt.
Dovoljno je na ovom mjestu reći da postoji jedno svešireće prožimanje politike,
nevladinog sektora, medija, akademskog kruga i krupnog biznisa koje prosto guta
sve pred sobom i guši svaku mogućnost alternativnog promišljanja, sistema i
same ideje da je uopšte moguće živjeti u jednoj zaista pravnoj i ekonomski
prosperitetnoj državi, u kojoj postoji red i poredak, u kojoj se vrednuju
znanje i rad, a ne poltronstvo, veze i drugi momenti koji nemaju dodirnih
tačaka sa onim što bi trebao biti moralni kod zajednice.
U
takvom stanju stvari možemo i dalje da očekujemo opštu inflaciju
najbesmislenijih mogućih političkih sporazuma, najneprirodnijih koaliranja,
prelazaka preko svega i svačega samo da bi se partije, političari i prežvakani
„intelektualci“ i „biznismeni“ nakačili na državne jasle i budžete.
Sva
postizborna dešavanja u zemlji išla su u prilog prethodno navedenog. A ono što
će se dalje zbivati samo će dodatno zgaditi politiku i uopšte javni angažman svakoj
pristojnoj osobi. No, pozitivna je stvar što je svojstvo svakog sistema da u
samom sebi nosi klice sopstvene propasti. Tako se nekako osjeća danas i kod
nas-svi nekako vide da se bliži kraj stanju stvari ovakvom kakvom ga poznajemo.
Nešto se iza brda valja, nešto krupno. To nešto ne mora nužno da znači i da je
pozitivno-štaviše, moguće je da nam se velika nevolja sprema.
U
svakom slučaju, stvari ne mogu ostati vječno ovakvima.
Redakcija
Frontala
