Sedamdesetšestogodišnja Marija Boldina oko vrata nosi i krst i obilježja naroda Hanti, iz Zapadnog Sibira. Rodila se u tundri, na „stajbišču“ (pašnjaku) u Hanti-Mansijskoj oblasti gdje je i provela rano djetinjstvo.
„Imala sam sreću. Rasla sam pored roditelja i sa babom i djedom u blizini ušća rijeka Ob i Irtiš. U porodici je bilo 12-oro dece. Rasla sam u prirodi. Mogla sam mnogo da naučim od starijih o svom narodu i shvatanju života i prirode“, kaže Boldina koja je danas poznati pisac na jeziku Hanti.
Priča da su je, kada je imala šest godina, odveli u internat. Završila je fakultet, bila seoska učiteljica ali ju je sovjetska vlast odredila da radi u lokalnim novinama na Hanti jeziku. „Ne žalim. Cijeli život sam pisala. U bajke sam uvijek unosila dio svog detinjstva“, objašnjava.
„Mi, narod Hanti, smatramo da su priroda, kosmos, zajednička kuća svih ljudi, koju moramo svi da čuvamo da je ne bi boljelo. Tako su i Sunce i Mesec zajednički. Svi ljudi su jednaki, bez obzira na to da li je neko mlad ili star, kojem narodu pripada, koja mu je boja kože“, kaže Boldina.
Hanti su mnogobošci, vrhovni bog je Torum, a poseban mitološki značaj za njih ima medvjed, kojem se posebno klanjaju. Nasilna asimilacija Hanta, kojima je sovjetska vlast pokušavala da nametne običaje, kulturu, kako kaže, svejedno nije promijenila njihovu vjeru, „nisu je primili srcem“.
„Bog je jedan, neko se krsti, neko se klanja, u našim domovina ima čak i statua Bude“, navodi.
Na žalost, kaže Boldina, njihov narod je izgubio svoju duhovnost dolaskom civilizacije i Rusa. Stvaranjem kolhoza i sovhoza, narod je odvojen od svoje iskonske zemlje, od tradicionalnog načina života, vezanog za rijeku, šumu, irvase.
Sovjetski sistem je u način života starosjedelaca sjevera unio kako pozitivni, tako i negativni uticaj. S jedne strane širila se pismenost, nicale su specijalizovane škole, internati.
S druge strane, kolektivna poljoprivredna dobra i rast industrije istisli su ih sa njihove teritorije. Hanti-Mansijski okrug danas proizvodi naftu koja čini 50 odsto ukupne ruske proizvodnje, ali to ima za posljedicu pogoršanje ekološke situacije. Sve je manje divljih životinja, a riba u rijekama postepeno iščezava, što sve otežava život Hanta.
I dok su ranije živjeli nomadskim životom, goneći stada irvasa, u svojim „čumama“, svojevrsnim visokim šatorima od krzna irvasa, „ljudi rijeke“, danas su smješteni u drvene kućice, po selima.
Boldina kaže da se jezik Hanta, kojih je ostalo oko 30 hiljada, gubi „munjevito“ i da tek oko 15 odsto Hanta zna svoj jezik.
„Šamanstvo“ je neka vrsta vračanja karakteristična za sjeverne narode Rusije. Boldina kaže da se ta sposobnost „dobija od Boga“ ali da se znanja prenose sa koljena na koljeno i samo u prirodnim uslovima života za Hante. I ono danas postepeno nestaje.
Vlasti Hanti-Mansijskog okruga su odlučile da poprave situaciju sa kulturom Hanta, predlažući etno-turizam kao jedan od načina“.
Gubernator Natalija Komarova navodi da za to postoji poseban državni program. Hanti su u mogućnosti da žive svojim tradicionalnim načinom života, i uz to da primaju goste, koji bi im se u tome pridruživali.
Pri lokalnoj upravi postoji poseban Komitet za očuvanje jezika starosjedelaca, a osnovan je i centar za posebno obdarenu djecu.
