Piše: Boris Maksimović
Tako, na primjer, zlatna groznica nas prvo asocira na Klondajk u Jukonu, pod
uslovom da smo čitali Džeka Londona. Ako nismo vjerovatno nas neće asocirati ni
na šta, ali to je već druga priča.
Pa i u našim
domaćim legendama uvijek postoji jedna arhetipska priča koja se tiče pronalaska
ćupa s blagom, ali to blago nekako uvijek bude fatalno po onog ko ga pronađe da
na kraju umre ili se razboli dok ga ne vrati tamo gdje ga je našao, a to je
obično u korijenju nekog velikog hrasta.
Postoji, s druge
strane, jedna zaboravljena banjalučka priča koja se tiče pronalaska jednog ćupa
sa zlatnicima. Koliko je poznato niko nije umro zbog tog što ga je pronašao, a
bogami to otkriće nije izazvalo ni novu zlatnu groznicu jer zlatno samo nije
dovoljno da ljudi nahrupe u BiH.
Ovaj ćup pronađen
je ni manje ni više nego na Haništu.
Dvadeset trećeg
decembra 1985. na krajnjem sjevernom dijelu arheološkog lokaliteta Haništa
radnici Marko Bogić i Zahid Dervišević pronašli su kopajući rov za potrebe
telefonskih instalacija jedan ćup sa znatnom količinom novčića. Novac je bio
patiniran i velika količina je bila slijepljena u grumenove. Zahvaljujući
nadzorniku radova i Zavodu za za zaštitu spomenika kulture rasuti novac koji je
„isplivao“ na površinu u blizini je prikupljen i sačuvan. Procjenjuje se da je
na Haništu tih decembarskih dana pronađeno 2.000 novčića.
Detaljnim
analizama otkriveno je da većina novčića potiče iz sredine 16. vijeka, mada
postoje i primjerci iskovani krajem 15. vijeka. Na osnovu analiza o godinama
ovih moneta sa dosta sigurnosti se utvrdilo da je ova posuda pohranjena na
skrovito mjesto unutar jednog temeljnog zida najranije 1627, odnosno najkasnije
1628.
Još zanimljivije
postaje kada se vidi odakle sve potiču ovi novčići.
Krenimo redom.
Poljski groši
Kazimira IV (vladao 1427-1492), šleski groši Ludovika II iz 1518, pruski groši
Sigismunda I iz 1513. Najmlađi primjerci su ugarski denari Marije II iz 1620,
te španski reali Filipa IV iz razdoblja 1621-1625, pa turske akče Murata IV iz
1623 i kao najmlađe – dubrovačke grossete iz 1627. godine. Sve u svemu, novac
potiče iz Ugarske, Pruske, Njemačke, Španije, Turske, Švajcarske te Venecije i
Dubrovnika.
Postavlja se
pitanje kakva se priča krije iza tog zakopanog ćupa? Otkud pare sa toliko
različitih strana? Ko je bio vlasnik? Zašto su zakopane?
Aco Ravlić,
neumorni hroničar grada na Vrbasu kod kojeg smo i našli ovu priču, kaže da ime
vlasnika sigurno neće nikada biti otkriveno, ali da to nije tolika šteta koliko
činjenica da se ne zna ispod koje prostorije je nađen ćup, tj. koja je bila
njena namjena. Prisustvo tolikih različitih valuta daje za pravo onima koji
tvrde da je u to vrijeme kroz Banjaluku proticala rijeka stranaca. Shodno tome
postoji teorija da je mjesto gdje je pronađen čup u stvari služilo kao
mjenjačnica. Šta je zaista tu bilo možda
nikada nećemo saznati. Ali ne može da nas ne zaintrigira pomisao da postoji mogućnost
da možda čak i ovih dana pri kopanju temelja za neku od brojnih zgrada što se
prave iznenada iz zemlje proviri komad istorije za koji nismo znali ni da
postoji.
