Nacionalna trauma u Indiji izazvana slučajem iz 2012. kada je šest muškaraca u autobusu silovalo i nanijelo smrtonosne povrede jednoj 23-godišnjoj studentkinji – koji je dobio globalni publicitet – ovih dana se reprizira drugim povodom: zbog zabrane vlade u Delhiju da dokumentarni film o tom događaju i njegovim akterima poslije prikazivanja na Bi-Bi-Siju vide i gledaoci u Indiji.
Pa i šire: jedan ministar iz kabineta premijera Narendre Modija traži i globalnu zabranu, u okolnostima kada interesovanje za „Ćerku Indije” britanske režiserke Lesli Advin raste: upravo je zakazana premijera u Njujorku.
Zaplet prijeti i da izazove diplomatske komplikacije: ministar za parlamentarne poslove tvrdi da je na djelu „međunarodna zavera da se Indija omalovaži”.
Formalni povod za ovu političku cenzuru, koja je dobila i sudsku ovjeru, jeste činjenica da je, uz dozvolu (prethodnih) indijskih vlasti, ekipa filma snimila i u krajnju verziju dokumentarca uključila izjavu jednog na smrt osuđenog učesnika pomenutog silovanja koji je za tragediju okrivio žrtvu, pitajući se šta je te kobne večeri krajem decembra 2012. radila izvan kuće poslije devet sati uveče.
Žrtva DŽjoti Sing – ime joj je otkriveno tek poslije smrti – bila je te večeri oko pola deset na autobuskoj stanici na delhijskoj periferiji sa svojim momkom, mladim programerom. Autobus sa šestoricom pijanih prijatelja, koji nije bio dio gradskog sistema, zaustavio se pored njih i ponuđen im je prevoz, što je par prihvatio.
Čim su ušli momak je onesviješten udarcem pajserom po glavi, a devojku su sva šestorica redom silovali. Pa i to im nije bilo dovoljno: gnjevni što se opirala, na kraju su joj među noge gurnuli pomenuti pajser i pocijepali unutrašnje organe.
Svi su uhapšeni već sutradan. Nad nesrećnom djevojkom je izvršeno pet operacija, ali je preminula u Singapuru, gdje je hitno prebačena u bolnicu specijalizovanu za višestruko presađivanje organa.
Ovaj slučaj je u Indiji bio povod za velike demonstracije koje su na momente bile i nasilne. Sve se završilo za tamošnje prilike brzim sudskim procesom, na kome su četvorici od šestoro silovatelja izrečene smrtne kazne (koje još nisu pravosnažne).
Slučaj je bio i povod da se pokrene nacionalna debata o položaju žena, ali i za pooštravanje zakona za silovanje, pa čak i za osnivanje specijalnih sudova.
Uprkos tome, silovanja su učestala (ili bar izvještaji o njima), pa je u jednom momentu počelo da se govori i o indijskoj „epidemiji”, da bi se u svjetskim medijima potom stvorio utisak kako je Indija globalni epicentar seksualnih zločina.
Tamo je doduše u porastu broj krivičnih djela čije su žrtve žene, ali je Indija daleko od toga da se na njih tamo nasrće mnogo više nego drugdje. Taj neslavni svjetski rekord drži Južna Afrika, a po broju silovanja godišnje Indija sa svojih 1,25 milijardi stanovnika daleko je ispod SAD, Švedske, Belgije, Velike Britanije, Australije… Prema nekim statistikama, u Indiji je neka žena silovana svakih 20 minuta, a u Americi – svakih šest!
Indija međutim ima visoku stopu sudskih presuda protiv silovatelja – do zatvora dospijeva svaki četvrti, uprkos njenom prilično neefikasnom pravosuđu, dok u Americi iza rešetaka stigne samo tri odsto silovatelja.
Vlada premijera Modija zabranu je obrazložila svojim uvjerenjem da je „Ćerka Indije” nepodobna zato što „glorifikuje nasilje nad ženama”. Mnogi u Indiji smatraju da je pogriješila: takav stav najekstremnije brani poznata tamošnja kolumnistkinja Šoba Di, koja kaže da bi film „pod prinudom” trebalo da vide svi Indijci.
Popularna TV stanica NDTV u vrijeme koje je bilo predviđeno za emitovanje filma zacrnila je ekrane, dok režiserka Advin apeluje na premijera Modija da indijskoj javnosti omogući da film prvo vidi, pa tek onda da o njemu raspravlja.
Sve se, u suštini, svelo na dilemu: da li je suviše crn film, ili su to indijske realnosti, to jest položaj žena u Indiji.
Da li je dakle nesrećna DŽjoti Sing, koja je studirala medicinu, zaista kriva što je „u nedoba” bila izvan kuće, kao što tvrdi njen ubica, a što su pred sudom kao opravdanje za zločin iznosili i advokati silovatelja, metaforom da će „slatkiš, kad se iznese na ulicu, psi sigurno pojesti”.
Dječaci se i danas u Indiji drugačije vaspitavaju od devojčica: prvima je tradicionalno dozvoljeno sve, a drugima gotovo ništa. U filmu to ilustruje razgovor sa ožalošćenim roditeljima DŽjoti Sing, koji u kameru kažu kako su joj se, kad je došla na svijet, „obradovali kao da im se rodio sin”.
Zabrana „Ćerke Indije” – „u interesu pravde i javnog reda” – isposlovana je i na „Jutjubu”, a vlada Narendre Modija sada je prinuđena da objašnjava šta joj je važnije: fiktivna čast Indije ili stvarna čast njenih žena.
izvor: Politika.rs
