Bar dobre muzike, ploča, dobrog vina, italijanske kafe, odnosno nekog drugačijeg stila i ukusa. Bar u kome gitara stoji na vidnom mjestu, na izvol’te svakom gostu dobre volje i “malo” talenta. Bar u kome studenti dolaze da uče, jer odiše skoro kućnom atmosferom. Tu dolaze i profesori i učenici njemačkog i francuskog jezika, vrsni muzičari koji vole da pobjegnu od pogleda drugih, a znaju da će čuti dobar, pitom, stereo zvuk po svojoj želji. Bar u koji dolaze glumci iz susjedne zgrade Narodnog pozorišta RS, obično na domaću kafu ili kvalitetno bijelo vino, a u nadi da ih niko neće ometati dok čitaju „Politiku“ ili „Zabavnik“. Vlasnici pomenutog bara puste ih da pokažu neki originalni skeč kome se na Akademiji dive već generacijama. Čuvene improvizacije Zorana Radmilovića zaista uspjevaju da nasmiju i najtužnijeg gosta Stereo bara, ako on uopšte i postoji.
U srcu grada, opet dovoljno zavučen da ne liči ostalim kafićima u Gospodskoj ulici, a i po mnogo čemu drugom. Stereo bar je, prema riječima Evropljana koji su se slučajno zadesili u ovom baru obilazeći neobična mjesta Banjaluke, u rangu holandskih i francuskih kafića koji imaju dušu, kako se obično kaže.
Autor: Milica Zoranović
