Do komadanja zajedničke države Jugoslavije nije došlo ni zbog socijalnih napetosti ni zbog propasti bivšeg režima, nego zbog na-cionalnih, vjerskih, civilizacijskih, kulturnih, istorijskih i dru-gih različitosti jugoslovenskih naroda. Naravno, sve ove razlike našle su svoje zaštitnike, patrone i pomagače kod raznih svjetskih moćnika. Interesi Evropske zajednice i Sjedinjenih Američkih Država direktno su upleteni u komadanje Jugoslavije.
Ni Bosna i Hercegovina nije mogla biti pošteđena ovakvog razvoja događaja. Svjetski moćnici, u liku Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država oktroisali su joj najprije suverenitet (u januaru 1992. godine), a potom i nezavisnost (6. aprila 1992. godine). Muslimanska nacionalna zajednica i hrvatska nacionalna zajednica u Bosni i Hercegovini objeručke su prihvatile ovaj ničim zaslužen dar, dok se srpska nacionalna zajednica tome usprotivila. Na plebiscitu održanom 8. i 9. novembra 1991. godine 98% srpskog naroda u Bosni i Hercegovini se izjasnilo za ostajanje u Jugoslaviji kao saveznoj državi. Sve što je poslije toga urađeno u Bosni i Hercegovini u pogledu na njen državno-pravni status učinjeno je izričito protiv ovako izražene političke volje srpskog naroda.
Zbog ignorisanja prava i volje srpskog naroda u Bosni i Hercegovini od muslimansko-hrvatske koalicije, legalni i legitimni predstavnici srpskog naroda bili su prinuđeni da osnuju Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu, da formiraju republičke organe – Skupštinu, Predsjedništvo, Vladu – i da uspostave vlast na teritorijama na kojima Srbi odvajkada žive i čine izrazitu većinu populacije. Na taj način Srbi danas imaju efektivnu vlast na oko 60% teri-torije Bosne i Hercegovine.
Smatramo da nam pravo na ovaj korak daju princip samoodređenja i dosadašnje istorijsko iskustvo. Pravo naroda na samoopredjeljenje u situaciji komadanja dotadašnje države, znači pravo da se odlučuje o svojoj budućoj državi. Kao jedan od tri državotvorna naroda u Bosni i Hercegovini, srpski narod nastoji da to svoje pravo realizuje na način koji je izložen. Isto to pravo mi priznajemo i Muslimanima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Međutim, pro-blemi nastaju zbog toga što Muslimani i Hrvati ne priznaju ovo pravo Srbima u Bosni i Hercegovini. Potpomognuti svojim inostranim patronima – od kojih su dobili nezavisnost – oni hoće da uspostave unitarnu državu Bosnu i Hercegovinu, u kojoj bi “srpski narod bio nacionalna manjina pod dominacijom muslimansko-hrvatske koa-licije. (Na ovom mjestu nameće se analogija sa Pridnjestrovljem ili Nagorno-Karabahom.)
S druge strane, cjelokupno istorijsko iskustvo, uključujući najnovije nečuvene zločine hrvatsko-muslimanskih paravojnih snaga nad srpskim narodom u Bosni i Hercegovini, dovelo je do spoznaje da je zajednički život u unitarnoj državi, kakva bi bila Bosna i Hercegovina, za Srbe nemoguć. Srbi neće i ne smiju dalje da žive za-jedno sa ova dva naroda, ali hoće i žele da žive u reorganizovanoj Bosni i Hercegovini pored druga dva naroda, i potpuno ravnopravni s njima. Da bi se izbjeglo krvoproliće, predstavnici Srpske Republike bili su pristali da se Bosna i Hercegovina reorganizuje kao konfederalna ili labava federalna asocijacija tri nacionalne republike.………….
Konferencija predstavnika tri državotvorna naroda u Bosni i Hercegovini u okviru Evropske zajednice, koja je počela prije pet mjeseci, bila je na najboljem putu da se postigne sporazum o reorganizaciji u smislu koji je upravo izložen. Međutim, dva dana prije priznavanja nezavisnosti, tj. 4. aprila o.g., muslimansko-hrvatska strana izvršila je puč i zavela državni teror nad Srbima na teritorijama koje je ona inače kontrolisala, posebno u Sarajevu.
Srpski narod se digao na ustanak – gonjen egzistencijalnim strahom da se nad njim ne ponovi strašni genocid koji su tokom Drugog svjetskog rata izvršile hrvatsko-muslimanske ustaše. Odlaskom Jugoslovenske narodne armije sa teritorije Bosne i Hercegovine, srpski narod je prepušten sam sebi. On je formirao svoju vojsku i želi jedino da odbrani svoj opstanak i svoje teritorije. On je u toj borbi sam, dok muslimansko-hrvatsku stranu pomažu regularne trupe Republike Hrvatske i strani plaćenici. Sve to znaju međunarodni faktori, ali čini se da je njima od činjenica, važniji unaprijed programirani krivac za sve – srpski narod. (Ako bi se krivica objektivno utvrdila, vjerujemo da bi se ispostavilo da u zajedničkoj nesreći tri naroda nijedna od tri strane nije bez krivice. Razlika se tiče stepena i ka-raktera krivice.)
35% Srba stoji naspram 65% Muslimana i Hrvata u Bosni i Herce-govini. Ako se potonjem procentu dodaju podrška i pomoć koja stiže sa svih strana, onda je nadmoć muslimansko-hrvatske strane još veća. Cinično je tvrditi da Srbi ugrožavaju druge. Oni to ne mogu i da hoće. A oni to ne bi htjeli ni kad bi mogli. Oni samo hoće za sebe ono što i drugima priznaju: pravo da sami odluče o svojoj državnoj sudbini………….“2
II
„………….
1. Srpska strana u BiH od početka je pokazala maksimalnu spremnost za političku kooperativnost u mirnom rješavanju krize u Bosni i Hercegovini. Zahvaljujući ovoj spremnosti sačuvan je mir u BiH sve do najnovijih događaja. iako je cjelokupna akcija oko prizna-vanja Bosne i Hercegovine kao samostalne države provedena protiv političke volje srpskog naroda. Sve što su legalni predstavnici srpskog naroda u BiH činili. uključujući i stvaranje Srpske Repu-blike Bosne i Hercegovine, bilo je u skladu sa nuždom da se odbrani opstanak srpskog naroda na prostorima Bosne i Hercegovine i potvrdi njegovo pravo na samoopredjeljenje. Smatramo da nam je Kon-ferencija o BiH u okviru EZ u tom pogledu dala za pravo. Naime, spo-razumi koji su do sada postignuta pod pokroviteljstvom gospodina Kutiljera ne razlikuju se, po duhu i osnovnom usmjerenju, od naših akcija. (Opcija: Bih kao asocijacija triju nacionalnih konstitutivnih jedinica.)
2. Sukobe u Bosni i Hercegovini otpočela je vojska Republike Hrvatske tokom mjeseca marta napadima na teritoriju Bosne i Hercegovine (Bosanski Brod, Kupres, dolina Neretve). Nažalost, ni zvanična vlast BiH ni zemlje potpisnice deklaracije nisu ništa učinile da se hrvatska agresija zaustavi.
3. EZ je preuranjenim priznavanjem Bosne i Hercegovine doprinijela da se situacija u ovoj Republici pogorša. Ostale su bez odjeka molbe srpske strane u Bosni i Hercegovini da se priznavanje neza-visnost BiH odloži dok se ne završi njena demokratska transfor-macija na liniji početnih sporazuma koji su postignuti u Lisabonu, Briselu i Sarajevu u okviru Konferencije o BiH.
4. Pogoršanju situacije u Bosni i Hercegovini u najvećoj mjeri je doprinijela odluka muslimansko-hrvatskog dijela Predsjedništva Bosne i Hercegovine od 4. aprila o. g. o opštoj mobilizaciji Bosne i Hercegovine, i u vezi sa njom uvođenje najgoreg državnog terora na teritorijama koje kontroliše muslimansko-hrvatska vlast, posebno u Sarajevu.
5. Napominjemo da je do sukoba srpske teritorijalne odbrane i muslimanskih paravojnih snaga došlo u graničnim područjima prema Srbiji (Bijeljina, Zvornik, Višegrad) i Crnoj Gori (Foča), zbog toga što su muslimanske snage htjele da na silu srpski narod fizički odsjeku od Jugoslavije. Na teritoriju Srpske Republike BiH vlada mir i u dobroj mjeri funkcioniše pravna država.
6. Stičemo utisak da se stavovi o srpskom narodu u Bosni i Hercegovini formiraju prema notornim neistinama ministra Silajdžića. U borbi srpskog naroda u Bosni i Hercegovini ne radi se ni o kakvoj borbi za proširenje Srbije. Srpski narod u BiH želi da odbrani svoj goli opstanak i pravo da, kao jedan od tri državotvorna naroda u Bosni i Hercegovini sam odluči o svom državnom ustrojstvu.………….
8. Uvjeravam vas, gospodo, da je srpski narod privržen mirnom rje-šavanju krize u Bosni i Hercegovini na liniji početnih sporazuma koji su postignuti u okviru Konferencije o Bosni i Hercegovini. Sve drugo što srpski narod bude činio preduzimaće isključivo u svrhu odbrane svoje egzistencije i prava na samoopredjeljenje, slobodu i prosperitet………….“3
III…
Neposredni uzrok sadašnjeg sukoba koji je prerastao u tragediju ljudi i naroda BiH je pokušaj muslimansko-hrvatske koalicije da se srpski narod Bosne i Hercegovine na silu izvede iz Jugoslavije i nad njim, i na način državni, uspostavi dominacija. Tako je otcjepljenje bivše federalne republike Bosne i Hercegovine od SFR Jugoslavije provedeno izričito protiv volje srpskog naroda; nezavi-snost je takođe tražena protiv njegove volje, mada se do tako krupnih promjena političkog statusa, i po tada važećem republičkom i savez-nom ustavu, moglo doći samo konsenzusom tri suverena i ravnopravna naroda.
Opšta mobilizacija koju je Predsjedništvo Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, inače bez punog državnog kapaciteta, naredilo 4. aprila 1992. godine dovela je do otpora Srba koji je prerastao u ustanak srpskog naroda, odnosno u njegovu borbu za goli opstanak. Naime, poučen istorijom, srpski narod nije mogao čekati skrštenih ruku novi genocid nad sobom, koji je, uostalom, musliman-sko-hrvatska koalicija na njegove oči pripremala već od početka 1991. godine. Ne samo mnogovjekovna turska vladavina nego i Prvi i Drugi svjetski rat donijeli su nečuveno stradanje ovog naroda; u Drugom svjetskom ratu genocid koji su izvršile hrvatsko-musli-manske ustaše odnio je oko 500.000 Srba.
U osnovi svih genocidnih radnji protiv Srba i srpskog odgovora na njih, stoje vjerske, civilizacijske i kulturno-istorijske razlike između tri naroda koje su tokom istorije politički produb-ljivane i koje su učinile da je zajednički život ovih triju naroda. istorijski i ljudski gledano, nemoguć, a moralno gledano neodrživ. Može se reći da su tri naroda – Srbi, Muslimani i Hrvati – do sada „dobrovoljno” zajedno živjeli samo pod stranim okupatorom (Turska i Austrougarska) ili pod diktaturom (prva i druga Jugoslavija). Čim bi nestale prisilne instance, otpočinjalo je svođenje viševjekovnih računa, gotovo po pravilu na štetu srpskog naroda.
Legitimni predstavnici srpskog naroda u bivšoj federalnoj jedinici Bosni i Hercegovini izvukli su iz ovog istorijskog iskus-tva i sadašnje situacije jedino pošten i politički ispravan zaključak: – da se tri suverena i ravnopravna naroda Bosne i Hercegovine po-jedinačno državno organizuju i da potom, kao dobri susjedi žive jedni pored drugih. Republika Srpska spremna je, respektujući sta-vove međunarodne zajednice, da se spoljne granice bivše federalne jedinice Bosne i Hercegovine zadrže, ali da se ona organizuje kao za-jednica tri nacionalne države tri suverena naroda: Srba, Musli-mana i Hrvata.
Naš predlog je u skladu sa aktuelnom političkom situacijom. I prije izbijanja rata u bivšoj federalnoj republici Bosni i Herce-govini postojala su dva, u dobroj mjeri formirana državna enti-teta: Republika Srpska i Zajednica hrvatskog naroda Herceg Bosna, dok je muslimanska Bosna i Hercegovina ostala nedorečena zbog težnje Muslimana da zagospodare cijelom Bosnom i Hercegovi-nom. Ovi državni entiteti su se u međuvremenu još snažnije pro-filirali, tako da se danas za prva dva državna entiteta može ka-zati da imaju sve atribute prave države (teritorij, stanovništvo, su-verenu vlast, monetu, vojsku i dr.). Organizovanje muslimanske države i dalje kasni, zbog navedenog razloga…“4
Izvor: srbiubih.com
