Prema istraživanju EuroBlica, samo u Republici Srpskoj svakog dana u kladionicama, lokalima s aparatima za igre na sreću, raznim lutrijama te u kasinu građani ostave oko 900.000 maraka.
Poražavajuća je činjenica da su građani za meso, voće i povrće, ribu, hljeb, mliječne proizvode i jaja izdvojili manje novca nego za kockanje, i to za nekih 30-ak miliiona maraka. Na kocki je, službeno, samo u Republici Srpskoj ostavljeno 385.000 prosječnih entitetskih plata. Sociolog Nemanja Đukić ocjenjuje da je klađenje svojstveno siromašnim društvima.
Što je veća nezaposlenost i manja kupovna moć u društvu, to je veći procvat kladionica i ostalih koji organizuju igre na sreću. Ljudi jednostavno pribjegavaju tome nadajući se da će dati malo novca, a dobiti puno. Međutim, rijetko ko dobija, a kladionica ima samo više – objašnjava Đukić za Euroblic.
Prema njegovim riječima, problem je što se djeca klade, iako je to zakonom zabranjeno. Prema istraživanju čiji su rezultati objavljeni prošle godine, samo jedna trećina ispitanih mladih ljudi u BiH, u srednjoškolskom uzrastu, ne ponaša se na način koji se može svrstati u zavisnost. Na pitanje igraju li neku od igara na sreću, 38.6 posto ispitanika tada je odgovorilo potvrdno.
Prema istim podacima, jedna trećina roditelja ima saznanja o kockanju svoje djece i ništa ne poduzima. Među onima koji su barem nekada igrali neku od igara na sreću, uvjerljivo je najviše onih koji to rade iz dosade. Prije deset godina prvi dodir s kockanjem ostvarivao se u uzrastu od 16 ili 17 godina, a danas već s 9, 10, 11 i 12 godina. Zastrašujuće je da sve više djece novac koji dobiju za školsku užinu troši upravo na klađenje. Život mnogih građana sveo se na svakodnevno čekanje nekog dobitka, pritom zanemarujući porodicu, posao i prijatelje. Poker-aparati, igranje nekoliko listića, pa beskrajni dugovi i krediti vode u ponor bez dna. Put je to s kojeg je povratak u stvarnost težak i dugotrajan proces.
Izvor: Blic
