Iako su priče o pustim hercegovačkim selima sve češće, a
seoskim neženjama glavni krivci žene koje neće na selo, priča Suzane Savić,
koju je objavio portal Moja Hercegovina, mogla bi da ih ućutka. Mogla bi da ućutka
i žene koje tvrde da tamo nemaju šta da traže.
Odluka da poslije života u gradu dođe na selo Suzani nije
teško pala, jer je ljubav učinila svoje. Već sa druge godine studija sa Pala je
došla u Krekove. I opet bi, kaže, sve ponovo. A da je bilo teško – bilo je, kao
što je bilo i komentara da obrazovanoj ženi nije mjesto na selu.
Mladost, 22 godine, ljubav, voljeli smo se. Gdje god da je
bio ja bih se tu udala. On je živio ovdje. Jedinac je i logično je da budemo tu
s roditeljima, da pazimo mi njih i oni nas. Inače, oni su nam velika podrška i
pomažu nam u svemu, čuvali su nam djecu dok sam ja studirala, jer je sve to
trebalo izdržati do kraja. Teško je bilo spremati ispite, bilo je dosta
neprospavanih noći zbog djece, a kad dijete konačno uspije da zaspi, ti učiš do
četiri sata i onda ustajes u šest sati jer imaš nove obaveze“, priča Suzana.
Ona perspektivu vidi na selu. Uz makar jednu platu u kući i
sve seoske poslove, kaže, porodica može dobro da živi. Život žena na selu, nije
kao što je ranije bio, jer su mašine olakšale brojne poslove, a žena za sebe,
kaže, može uvijek pronaći malo vremena.
Savići su rasporedili svoje poslove, pa Suzana obavlja
uglavnom one kućne. Ipak, kad se radi – radi se, pa Suzanu tih dana možete
vidjeti i kao vozačicu traktora.
„Mi jesmo na selu, ali nemamo mnogo stoke, nemamo mnogo radova,
to završimo za tri dana. Moje obaveze su oko djece, ručak, kafa, kućni poslovi.
Svekar i svekrva su mi mladi, pa oni rade vani. Kad djeca spavaju ja najviše
volim da čitam. Pratim dosta toga iz svoje struke. Inače, kao mala sam pisala i
sa 12 godina sam izdala knjigu poezije za djecu. I sad zapišem ponešto, ali
samo za svoju dušu”, kaže naša sagovornica.
Suzanina jedina želja je posao za koji se školovala. Budući
da sistemskog rješenja za mlade visokoobrazovane ljude u BiH očigledno nema,
Suzana i slični njoj primorani su da se sami snalaze. Dok neki odlaze iz Bosne
i Hercegovine, Suzana u tome ne vidi šansu. Iz svog sela, kaže, ne bi nigdje.
„Mi smo putovali dosta, bilo smo kod rodbine u Njemačkoj
prošlog ljeta i vidjela sam kako to tamo funkcioniše. Naš najveći problem više
nije što se ljudi sele iz sela u grad, već što imamo odliv mozgova – naša djeca
odoše u inostranstvo. Ja mislim da ja ne bih mogla da se naviknem na njihov
tempo života. Ovdje kod nas ima najviše duše, imamo slogu, vrijeme za kafu, za
uživanje… Ovdje je perpektiva, naravno uz određene uslove“, smatra Suzana.
Da život na selu za mladu ženu može biti jako lijep
potvrdila je i Suzanina prijateljica Tatjana Jonlija, koja se iz Mostara
vratila u Krekove. Ova nezaposlena učiteljica kaže da slobodu koju osjeća u
selu ne bi mijenjala ni za šta. Ipak, smatra da bi ženama na selu bilo mnogo
lakše kada bi im se pružila prilika da rade.
“Svaka žena na selu može organizovati svoj dan kako bi imala
svojih sat vremena. Ja lično mogu i više od sat vremena i tada ili čitam, ili
šetam, ili sa prijateljicama pijem kafu, sve zavisi od raspoloženja. Ja bih
svim mladim ženama poručila da se udaju na selo, jer je ovdje sloboda i
ljepota. Pogotovo je dobro zbog djece“, poručuje Tatjana.
Dok mlađe žele posao koji bi im omogućio finansijsku
nezavisnost i bolje organizovano vrijeme, strarije žene na selu dobro su znale
koja su njihova zaduženja i koja su im prava.
Suzanina svekrva Radojka prisjeća se svojih mladih dana i
zaključuje da se do danas mnogo toga promijenilo.
„Sve smo mi morali raditi. Imali smo mnogo posla, žene su
mnogo toga radile. Danas je puno drugačije, skoro sve se radi mašinama. Sada je
dosta lakše nego što je prije bilo“, kaže Radojka.
Pred našu kameru nije htio Suzanin svekar, ali je priznao da
su u prošlosti žene na svojim plećima nosile veliki teret.
Iako veliki broj žena u hercegovačkom kršu muku muči sa
brojnim problemima od diskriminacije, preko nasilja nad njima, do nedostatka
posla, a time i nepostojanja zdravstvenog i penzionog osiguranja, kao i problem
finansijske zavisnosti od muškaraca, ovaj primjer iz sela Krekovi mogao bi
ohrabriti mlade žene i pokazati im da situacija i ne mora biti baš takva.
Obrazovanje i lično usavršavanje, uz adekvatnu podršku
državnih i lokalnih institucija moglo bi značajno da doprinese osnaživanju žena
na selu, pa Krekovi ne bi bili usamljen slučaj sela koje je na posljednjem
popisu imao više stanovnika nego na popisu 1991. godine.
Izvor: Moja Hercegovina
