Ako živite ili se školujete u Sarajevu ne možete a da ne čujete kako su neki išli na Bistrik da se pomole kako bi im se ispunila neka želja. Upravo u tom dijelu opštine Stari grad počinje priča o takozvanom sarajevskom trokutu sreće ili želja, zavisno ko vam o ovome pripovijeda.
Sarajevski trokut želja se sastoji od obilaska tri duhovna objekta utorkom ili petkom, koja se nalaze u neposrednoj blizini a sve u nadi da će posjeta njima osobi donijeti lijepe vijesti i ispunjenje želja.
Jedilersko turbe sedam braće u Sarajevu
Početna stanica je Turbe sedam braće koje se nalazi na Bistriku. Ovo jedilersko turbe podigao je bosanski namjesnik Sulejman-paša Skopljak 1815. godine. Prema vjerovanju osoba koja dođe treba ubaciti novčiće u vrata i prozore. Osoba prilazi Turbetu s lijeve strane i prvo novac ubacuje u poseban otvor na vratima pa potom ide duž svih sedam prozora gdje mora ubaciti istu količinu novca. Samo u prorez na vratima može različitu sumu ubaciti. Nakon toga se osoba moli i zaželi želju zbog koje je došla. Nakon toga slijedi možda i najzanimljiviji dio, a to je osluškivanje. Vjerovanje kaže da će vjetrom nošena riječ od slučajnog prolaznika donijeti odgovor na molbu pa prvo što se čuje je zapravo ono što će i biti. Kažu da ako je riječ koju prvu čuju negativna, da osoba ne treba ništa novo započinjati taj dan, ne izlaziti na ispit, ne prostiti djevojku. Kakav god bio glas osoba se na kraju treba napiti sa česme koju je napravio Čokadži Sulejman te se nakon toga ne treba vraćati istim putem kojim se došlo. Mnogi misle da je običaj ubacivanja novca u Turbe intenzivirao nakon Drugog svjetkog rata kada je Islamska zajednica ostala bez vakifa pa su ljudi na taj način pokušavali pomoći.
Crkva i samostan sv. Ante na Bistriku
Nakon Turbeta osoba ide prema franjevačkom samostanu i Crkvi sv. Ante na Bistriku gdje se ostavlja prilog ravan onome za Turbe sedam braće. Ispred crkve se nalazi kip žalosne Gospe koja u krilu drži Isusa skinutog s krsta. Tu se pali svijeća te napravi krst na grudima ili pomoli na neki drugi način. Zatim osoba ulazi u samu crkvu gdje dar ostavlja ispod kipova sv. Ante i Gospe te se ispred njih pomoli i na kraju se prilog ostavlja u kasi za kruh sv. Ante, koja svaki mjesec prazni i dijeli siromasima. Fra Slavko Topić, svećenik samostana na Bistriku je jedne prilike rekao kao je ovaj običaj obilaska duhovnog trokuta živ i da je „to jako privatan običaj i ljudi koji ga praktikuju ne žele da se ističu. Zbog toga je teško ustanoviti da li je sada jačeg ili slabijeg intenziteta nego nekada. Ali sa sigurnošću mogu potvrditi da je običaj jako živ.“
Crkva svetih arhanđela Mihaila i Gavrila
Izlazeći iz svetišta svetog Ante prolazi se pokraj zgrade Sarajevske pivare, prelazi Miljacka i preko Baščaršije dolazi do trećeg odredišta ovog duhovnog trokuta, Stare pravoslavne crkve, Crkve svetih arhanđela Mihaila i Gavrila. I na tom mjestu se pali svijeća te ostavlja prilog u visini onih koju su ostavljeni u Turbetu i Crkvi sv. Ante. I u Staroj pravoslavnoj crkvi imaju običaj stranim turistima pričati o sarajevskom duhovnom trokutu. Pored te priče jako dubok utisak im ostavlja i ona o kovčegu s neuništivim tijelom djeteta koji se nalazi upravo tu u Crkvi. Prema legendi kada se počinjalo s gradnjom Crkve nađene su kosti djeteta koje su zatim položene u kovčeg koji se od tada nalazi na stolu. Vjeruje se da se ona žena koja želi potomstvo treba proći ispod stola. Ali ispod stola prolaze i oni koji žele zdravlje, sreću i uspjeh svojoj djeci.
Ne možemo se oteti utisku da osoba koja odluči posjetiti ovaj poznati trokut nakon izlaska iz Stare pravoslavne crkve bude puna nade a ovakve priče, samo pokazuju da je duh Sarajeva, koje živi različitost, još uvijek živ.
Izvor: balkans.aljazeera.net
Frontal/Toni Sarajlić
