Nemam neke pompezne ni moderne uzore, niti smatram da ikog treba kopirati u bilo čemu, jer ne postoji univerzalan recept kako živjeti, maštati, pobjeđivati, stvarati i stariti. Svi smo zasebna priča koja čeka da bude ispričana.
Neki se znaju izgubiti i tumarati kroz gustu šumu tuđih očekivanja, a jedini put treba da ide kroz naše srce i lakši je nego što mislimo. Ne moramo obići ni Rusiju ni Meksiko ni Tajland niti se popeti na Mont Everest da bismo se prosvijetlili. Odgovori su oko nas, samo da skinemo povez i naučimo gledati. Više dušom, manje predrasudama.
Divim se borcima koji hrabro žive život na svoj način i koji su pronašli magiju koja ih pokreće. I prenose je na stvarnu okolinu. Bez lažne šminke i hiljadu filtera. Bez potrebe da naglašavaju sebe unižavajući druge. Potpuno svjesni da vrijede. Onima koji su u stanju da savladaju svoje trenutke fizičke i psihičke slabosti, izađu na teren i časno pobijede u borbi zvanoj život.
Divim se onoj teti što sa prvim suncem silazi napolje po novine, sa petog sprata, živeći u zgradi bez lifta. Divim se njenoj radosti uz jutarnju kafu i bacanju mrvica golubovima. Divim se onoj samohranoj majci što mi je, kao svom djetetu, isplela najtoplije vunene čarape i naučila me praviti grčke slatkiše. Divim se onoj nepoznatoj osobi s kojom mi je uz čašicu razgovora ugodnije prošao put.
Divim se onom dječaku koji s nastavnikom pomaže drugaru iz razreda. Divim se onom starcu što izrađuje ručne radove od drveta i ide po kafićima i trgovima nudeći, ne proseći, jer mu je čast najdragocjenije što ima u poslijeratnoj propaloj zemlji. Divim se ljudima koji žele mir i pravdu, profesorima koji nam ostavljaju kvalitetno znanje u amanet, studentima koji pomažu svojim kolegama. Divim se ljekarima kojima život nije samo redni broj na papiru, divim se naučnicima koji uvijek imaju trenutak više za naša pitanja… Jer imati upitnik iznad glave nije sramota!
Divim se majci koja blagosilja pogledom, ocu koji mudrošću popravlja svaki kvar, sestri i bratu koji od djetinjstva stoje jedno za drugo. Bakama i djedovima što grle izboranim rukama i spremaju planinski čaj. Divim se svemu “običnom” o čemu premalo čitamo i slušamo, svemu dobrom što podrazumijevamo a ne smijemo olako podrazumijevati, našim znanim i neznanim junacima iz zabačenih ulica, sela, gradova… Divim se onome “čuvaj se” i “možeš ti to” što kažu više nego svi jezici svijeta jer iskrena emocija nema cijenu.
Ako do sad niste primijetili nekoga od njih, zapitajte se koliko toga propuštate svaki dan?
Autor: Nataša Lazukić
#FrontalBlogChallenge
Tekst je objavljen u sklopu projekta Frontal Blog Challenge. Više informacija o Frontal Blog Challenge-u možete pronaći direktno na portalu Frontal, ali i na društvenim mrežama prateći zvanični hashtag projekta #FrontalBlogChallenge.
Projekat se realizuje uz podršku Ambasade SAD u BIH.
Povezane vijesti:
Šolaja: Političke elite imaju rješene svoje živote i one rade u cilju da im to ne bude ugroženo
