Prvi faktor, ističe Jović, je da se u Hrvatskoj nakon 2013. godine smatralo da zemlja više ne mora da simulira evropske reforme jer je nakon ulaska u EU prestalo njeno ocjenjivanje i uslovljavanje spolja, a kao drugi faktor naveo je to što se karakter hrvatske politike promijenio.
“Glavne dvije stranke, HDZ na desnici i SDP na ljevici, nisu više morale da sarađuju oko nekog nacionalnog cilja, a morale su – i to obje – da osmisle donekle novi identitet, jer cilj koji sui male, da zemlja uđe u EU, po mogućnostima u njihovom mandate, je bio ostvaren”, rekao je Jović.
On objašnjava da su se one okrenule starim ideološkim i identitetskim politika, što je Hrvatsku od zemlje u kojoj postoji konsenzus o glavnom cilju politike pretvorilo u zemlju bez jasnog i ujedinjujućeg cilja.
Na pitanje za vrijeme čije vladavine u Hrvatskoj je bio najbolji položaj srpske manjinje od završetka rata do danas, Jović kaže da je osim vlade Tihomira Oreškovića, u političkom smislu svaka vlada nešto učinila da se odnosi poprave.
“Ali, politička scena nije dovoljna. Recimo, paradoksalno je da su Srbi imali najviše parlamentarnih poslanika u doba kad im je bilo najgore: u prvoj polovini 90-ih, za vreme Franje Tuđmana. Kad bismo sudili samo po tome, ne bismo vidjeli dublje društvene procese koji perpetuiraju antimanjinske stavove, a posebno antisrpske.
Problem je što vlade, bez obzira na podršku srpskih zastupnika, preduzimaju vrlo malo da bi promijenile te društvene trendove. Nastavlja se sa slavljenjem rata iz devedesetih, koji je za Srbe imao tragične posljedice – doduše, ne bez njihove vlastite odgovornosti za sve to. Nastavlja se sa trendom relativiziranja ustaštva i stvaranja „kontroverzi“ u vezi s partizanskim pokretom i cijelim socijalističkim razdobljem, u kojem su Srbi značajno učestvovali”, priča Jović.
Profesor smatra da je teško danas imati dobre odnose sa onima koga proglašavate agresorom i okupatorom, kako se o Srbiji i danas govori u okviru “mita o Domovinskom ratu”, isto kao i što je teško imati dobre odnose sa Hrvatskom, ako o njoj govorimo kao u ustaškoj zemlji što je često slučaj u Srbiji.
“Hrvatskoj je Srbija, takođe, manje važna danas nego što je bila dok je ulazila u EU, pod sloganom „preko Balkana do Brisela“. Hrvatska desnica „bježi“ od Balkana, a kad mu se vraća, to čini tako što koristi činjenicu da je članica EU-a i NATO-a i da stoga ima pravo politički intervenisati u zemlje-kandidatkinje: prije svega u Bosnu i Hercegovinu, ali i u Srbiju, donekle i u Crnu Goru. Pokazalo se dosad da Hrvatska nema snage za ozbiljnije intervencije, ni za blokiranje Srbije – ali to ostaje ambicija nacionalista, koju ćemo i dalje viđati ako se nastavi proces uključivanje Srbije u EU”, kaže Jović.
Profesor Jović je pokrenuo časopis “Tragovi” koji će se baviti proučavanjem srpsko-hrvatskih odnosa, te kaže kako je taj časopis dio šireg pokušaja da se ojačaju intelektualni krugovi u Hrvatskoj, a posebno među Srbima u Hrvatskoj.
Ako bi ga pozvali hrvatski premijer Plenković ili srpski predsjednik Vučić za savjet kako da se unaprijede odnosi, profesor Jović kaže da bi im rekao da se drže glavnog pravila ljekarske profesije: ako ne možeš da pomogneš, nemoj barem da odmogneš.
“Savjetovao bih im i da rade na tome da nove identitete Srba i Hrvata grade nasuprot prošlosti, da traže uzore u novom i neviđenom, da brendiraju te dvije zemlje kao potpuno nove a ne najstarije. Da onemoguće bilo kakvo nasilje, uključujući i govor mržnje prema drugima, a naročito jednih prema drugima. Ako želimo mir, moramo se spremati za mir – a ne za rat, kako tvrdi stara latinska izreka koja je dovela već do mnogih problema ne samo kod nas nego i šire u svijetu”, poručio je Jović.
Jović je i autor knjige „Rat i mit – politika identiteta u savremenoj Hrvatskoj“ gdje obrađuje mit o „Domovinskom ratu“. Osim svog akademskog djelokruga djelovanja, Dejan Jović je jedno vrijeme bio i glavni savjetnik hrvatskog predsjednika Ive Josipovića.
Izvor: talas.rs
