Zajedno sa bratom i ujakom otišao je u Bačku Topolu, u Srbiju.
U Mostar se vratio 2012. godine nakon školovanja u Novom Sadu i Beogradu.
„Čini mi se da nikada nisam ni napustio Mostar i težio sam da šta god budem da ću biti u Mostaru, da ću se vratiti“, priča đakon Branislav za Radio Slobodna Evropa.
Ljubav prema arapskom jeziku počela je upravo tokom školovanja.
„Prvi susret sa arapskim jezikom, ustvari je susret sa živim ljudima. Ljudima Arapima, uglavnom ljudima iz Sirije. Jer arapski jezik se koristi u čuvenoj Antiohijskoj patrijaršiji i dan danas. Dakle, sva bogosluženja crvke su na arpaskom jeziku. Međutim, ovdje u kulturnom centru u Mostaru to dobiva još jednu dimenziju, jer ja arapski ustvari učim od muslimana. I sa arapskim jezikom upoznajem se i sa jednom islamskom kulturom, ustvari.“, priča Branislav.
Nakon savladanih osnova arapski se začuo i u pravoslavnoj crkvi u Mostaru.
Mostar sve više privlači mlade iz cijelog svijeta pa se samim tim, kako kaže đakon Branislav, ukazala potreba i da molitve izvode i na engleskom jeziku.
„Samo to bogosluženje na raznim jezicima pored srpskog, dakle nije ništa novo. E, ali svakako da je arapski posebno zanimljiv i zaista naši ljudi se ne iznenađuju kada čuju za pjevnicom kao što već rekoh i "Ja Rabb-urham" umjesto "Gospodi pomiluj", ili "Kyrie eleison" i "Lord have mercy" i tako dalje…“, kaže Branislav.
I njegova supruga Tamara kao i kćerka Hristina zajedno sa njim su učile arapski.
Đakon Branislav smatra da je ključ suživota u Mostaru i drugdje biti okrenut ka dobru.
„Sebe doživljavam prije svega kao čovjeka, onda svakako kao pravoslavnog hrišćanina, kao, čini mi se, nešto nakon ove biološke odrednice nešto najšire, a tek onda vidim sebe i kao Mostarca, i kao Hercegovca i kao Srbina. Sve je to zaista važno ali nije presudno“, završava ovu priču đakon Branislav.
